Ana Blašković

Ana Blašković

Bezdan Uljanika i Petrokemije - ili kako Vlada sama sebi puca u koljeno?

Nevjerojatno da se alternativnog rješenja nitko nije sjetio - staviti ključ u bravu gubitaškom biznisu, a zemlju na međunarodnom natječaju prodati ili dati u koncesiju za stotine milijuna eura za neki lukrativan biznis koji će puniti proračun, a ne sisati iz njega.

Baš kao u Šenoinom 'Postolaru i vragu' naš ministar financija Zdravko Marić nikako da dođe do daha. Taman kad, koliko-toliko, posloži proračun i sretno ustvrdi da je državna blagajna prvi puta od samostalnosti završila u primarnom suficitu, a dug u padu, eto ti Nečastivog na vrata.

Ili, u ovoj našoj priči, Uljanika i Petrokemije.  Dvije naizgled sasvim različite tvrtke; jedna privatna, orijentirana na brodove i more, a druga državna s fokusom na poljoprivredu. Obje su zapravo u najbitnijem potpuno iste: kronični gubitaši koji se ne znaju, ili ne žele, prilagoditi tržištu, a kad unaprijed na propast osuđen model rezultira gubicima, okreću se državi i traže spas. 

Profit naš, gubici zajednički
Hrvatska je samo na papiru prošla tranziciju u tržišno gospodarstvo, a mentalno i realno ostala duboko u željeznom stisku planske ekonomije. Vidjeli smo to na nebrojenim primjerima svakojakog "obiteljskog srebra" u kojima je profit namijenjen uskoj skupini politički uvezanih biznismena koji bez političke pomoći gase firme, a gubici - javni. Više od 25 godina je prošlo otkad kad smo zakoračili u tranziciju i nije li to dovoljno vremena da konačno raskrstimo s planskom privredom i okrenemo se rastu na zdravim temeljima? 

Uljanik i Petrokemija dva su besprizorna primjera sisanja javnog novca. Umjesto da presiječe i milijarde preusmjeri u razvoj ekonomije, inovacije i sektore koji će oplemeniti potpore i doprinijeti rastu, država iznova taj novac baca kroz prozor. Ljudi, kada je dosta? Novac koji je potreban u ta dva slučaja zaista je strašan. Dok ministar Marić kalkulira s oko 2-2,5 milijarde kuna poreznog rasterećenja od 2019. godine, važući porezne razrede za stotinjak kuna gore-dolje, Uljanik i Petrokemija nadmašuju taj iznos i do 3(!) puta.  A za što? Da bi Uprava Uljanika (bliska istarskom IDS-u koji može ili ne dignuti tri ruke u Saboru za labavu većinu Vlade Andreja Plenkovića) kojom bi se po svemu sudeći trebalo baviti Državno odvjetništvo, nastavi raditi po starom?

Dugovi pulskog brodogradilišta procjenjuju se na oko 3 milijarde kuna u prvoj fazi, s dodatnih 2-3 milijarde za tek ugovorene brodove. Koliko točno, nitko ne zna, pa ni država koja je potpisala milijarde jamstva ne gledajući što potpisuje? Budući dugovi, koji je izvjesni jer su ugovarani uz nerealne pretpostavke, ne mogu se točno ni izračunati jer se ne zna koliko točno ima brodova u knjizi narudžbi. 17? 16 jer od jednog proizvođač već odustao? Ili 12? U Vladi - ne znaju! Zato nije ni čudno da su izgubljenom ministru gospodarstva Darku Horvatu zabranili da dođe na Novu TV i priča o Uljaniku, što je on izlanuo na nevjericu novinara...

Pa ipak, unatoč svemu, država ni ne dovodi u pitanje spašavanje Uljanika. Razloge smo već čuli nebrojeno puta: radi zadržavanja domaće proizvodnje, izvoza, radnika, dobavljača, važnosti za lokalnu ekonomiju... Naravno, sve ovisi o Bruxellesu hoće li pomoć smatrati nedozvoljenom potporom ili ne, no prije nego potroši milijarde iz proračuna koji pune građani, Vlada i Uljanik trebali bi barem iz elementarne pristojnosti objasniti tim istim građanima za što ide taj novac. Za izvoz broda u kojem dvije trećina materijala čini onaj iz uvoza? Za bonuse Upravi da nastavi generirati gubitke? Za 17, 16 ili 12 novih brodova koji su ugovoreni s minusom? Ili za nekog trećeg investitora kojem će država sanirati gubitke? 

Zašto ne javni natječaj?
Barem je to slučaj Petrokemije, čije obveze, među kojima kontroverzna sanacija fosfogipsa, na sebe preuzima država uoči prodaje s efektom oko 1,3 milijarde kuna. I kad se popeglaju gubici, obave ulaganja u remont koji se ne pamti u ljetnim mjesecima (jasno na teret države), onda će privatni ulagači jednostavno, što, bilježiti dobit?  Ako te milijarde nisu upitne, kako je moguće da nema novca za 27 posto dodatka osiguranike u drugom stupu, odnosno za popravljanje mirovinskog sustava? Ili, za djecu koja boluju od rijetkih bolesti? Jer ne osiguraju dovoljno glasova u Saboru? Kako to da se trećeg, tako očitog rješenja, nitko nije sjetio - platiti penale i staviti ključ u bravu neprofitabilnom brodogradilištu, a zemlju na međunarodnom natječaju prodati ili dati u koncesiju za stotine milijuna eura za neki lukrativan biznis?

Koji će puniti proračun, a ne parazitski sisati iz njega? Pravičnu socijalnu državu na stranu, milijarde neplaniranih dugova Uljanika i Petrokemije pod upitnik dovode čitavu fiskalnu konsolidaciju te posredno pregovore o uvođenju eura. Iako je udio javnog duga u BDP-u pao na 76,2% u prvom kvartalu 2018. na godišnjoj razini, u čemu je Hrvatska rijetka rekorderka u Europi nakon Cipra i Irske, trendu prijeti spašavanje ta dva gubitaša.

Konačni efekt teško je procijeniti jer se obujam dugova koje se prebacuju na teret poreznih obveznika još ne zna u cijelosti, kao ni dinamika kojom bi se prikazali u javnom dugu. Dosadašnji pad duga ionako je na klimavim nogama; posljedica je rasta BDP-a, većih proračunskih prihoda, refinanciranja i tečaja, a ne štednje rastrošne države i zauzdavanja apetita glasnih društvenih skupina i lobija. U apsolutnom iznosu javni dug Hrvatske nije smanjen, naprotiv, od ulaska u EU dug opće države povećan je za 45 milijardi kuna, na 281 milijardu kuna.

Istina je da je to oko 11 milijardi manje nego 2017., ali je na razini iz 2016. godine i tu treba na umu imati HNB-ovo upozorenje da javni dug lako može preokrenuti trend i začas skočiti na 85% BDP-a uspori li gospodarsku rast, a tečaj deprecira po 5% u naredne dvije godine. Kako je rast već počeo usporavati zbog izostanka reformi, a Uljanik i Petrokemija samo gurnuli broj računa za uplatu, čini se da je Nečastivi pokucao na vrata. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!