"ZOR mora mijenjati ova Vlada, ne možemo čekati izbore"

Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca/M. Prpić/PIXSELL Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca/M. Prpić/PIXSELL

Zakon o radu (ZOR) mora pratiti sadašnje potrebe tržišta i industrijske odnose.

Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, otvoreno o barijerama za razvoj poduzetništva, socijalnim odnosima i nužnim promjenama.

Već dugo poslodavci zagovaraju razgovore o izmjenama zakona o radu, no izmjene koje je u zadnji čas Vlada zaustavila, kaže glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić, ovakve kakve su puštene u saborsku proceduru i bolje da su zaustavljene. Zašto?
Radilo se samo o jednoj točki ZOR-a koja definira godine starosti za odlazak u mirovinu. Sindikati su kao što je poznato inzistirali na zadržavanju granice od 65 godina kao i do sada, a Vlada je namjeravala ostaviti otvorenu mogućnost i za rad do 68. godine. HUP nije imao problem s produljenjem radnog vijeka već s načinom kako je to produljenje bilo definirano u zakonskom prijedlogu -  jednostrano i bez dogovora s poslodavcem. Isključivo je radnik imao pravo odlučiti kada će u mirovinu, sa 65 ili 68 godina, dok je poslodavac u podređenom položaju i pritom su svi troškovi na poslodavcu uključujući eventualne otpremnine i troškove bolovanja kojih se opravdano pribojavamo  ZOR je puno je dublja i zahtjevnija tema o kojoj bismo trebali voditi odgovoran socijalni dijalog i taj važan zakon mora pratiti sadašnje potrebe tržišta rada i aktualne industrijske odnose što sada nije slučaj. To podrazumijeva pitanje uređenja radnog vremena i fleksibilnosti radnog mjesta, rada od kuće, broja poslodavaca za koje se može raditi pa i pitanje zapošljavanja, otpuštanja i otpremnina. Rješenja trebaju biti na korist i radnika i poslodavaca i u skladu s današnjim i nadolazećim oblicima rada. Već sada kasnimo s prilagodbama, što nikako nije dobro za tvrtke koje ovdje posluju kao ni za privlačenje novih investitora. Danas imamo živu startup scenu kojoj sadašnji ZOR stvara ogromne probleme u administraciji rada i ako se ne prilagodimo brzo, ti poduzetnici će pokupiti laptop i otići u drugu zemlju.  

Može li se o takvim izmjenama pregovarati u zadnjoj godini mandata Vlada?
Iskustvo s hrvatskim vladama govori da to nije realno, ali s druge strane Vlada treba biti Vlada sve dok traje njezin mandat. Promjene u stvarnom životu ne čekaju završetak izbora, a propuštajući napraviti prilagodbu potrebama mladih ljudi i kompanija svi smo na gubitku. Niti žele niti imaju vremena čekati da se sustav odluči promijeniti.  

No, u ovom trenutku socijalnog dijaloga nema, ne samo oko ZOR-a, Vlada odluke donosi i bez usuglašavanja bitnih tema?
Socijalni dijalog definitivno nije na razini na kojoj bi trebao biti ni kod ove ni kod prethodnih nekoliko vlada, ali to što ga već neko vrijeme nema uopće je prije svega odgovornost sindikata koji je slikovito rečeno ustao od stola. Svi propuštamo priliku raditi kako treba. Paradoksalno je da se u analizu radnih mjesta u javnoj upravi ide tek sada pod pritiskom štrajka iako je odavno jasno da je to nužno napraviti kao preduvjet za donošenje bilo kakvih odluka o povećanjima plaća ili koeficijenata. Odlukom o povećanju plaća svima nismo zadovoljni jer teret javnog sektora je prevelik s obzirom na njegovu učinkovitost, a plaće se jednako povećavaju i onima koji taj sustav iskorištavaju kao i onima koji zaista dobro i kvalitetno rade. Javne sustave, i školstvo i zdravstvo i javno upravu je potrebno objektivno i dubinski analizirati i reformirati. Ljudi u privatnom sektoru svoju plaću zaista moraju zaraditi. Pritom velik dio njihovih plaća odlazi za financiranje javnog sektora u kojem vrijede neka druga pravila. To je s pravom uzrok velikog nezadovoljstva - plaće u privatnom sektoru bi mogle biti veće kad bi javni sektor odradio reforme. O tome HUP priča već dva desetljeća, ali pomaka nema. 

Imate li u HUP-u analize koliki državni aparat gospodarstvo može nositi?
Samo plaće javnog sektora uzimaju oko 11% BDP-a. U sadašnjim okolnostima s obzirom na to kakvi su rezultati tog javnog sektora i razina usluga koju pružaju građanima i poduzetnicima to je definitivno previše. Kada bismo dobivali uslugu koja je kvalitetna, brza i stimulativna za poslovanje, onda bi trošak mogao biti i veći, a da to ne bi bio problem jer bismo imali uspješnije gospodarstvo. Digitalizacija bi mogla značajno poboljšati stvari, ali smo i po tom pitanju prespori. Zakoni predviđaju da umrežene državne institucije čiji su registri povezani ne bi trebale tražiti od građana i poduzetnika potvrde, ali u praksi i dalje trebate izvod iz matičnih knjiga i potvrdu o nekažnjavanju. 

Hoćete reći da se s digitalizacijom se u javnom sektoru nije dogodilo ono što je nužno, kao u privatnom sektoru, smanjenje broja radnika?
Glavna svrha digitalizacije nije smanjivanje broja ljudi u javnom sektoru. Ona prvenstveno treba ubrzati spore procedure i skratiti vrijeme potrošeno na birokraciju te konačno omogućiti komunikaciju različitih institucija i međusobno dijeljenje informacija kako ne bismo mi šetali satima i danima od jednih do drugih vrata noseći iste papire koje smo predali već ne znam koliko puta, plaćajući još za to različite takse. No, sustav je i dalje kompliciran, trom, nedosljedan i nepredvidiv, što je svakom poslodavcu problem i razlog zbog kojeg mnogi odustaju od investicija. Kod nas se reforma svodi na donošenje parcijalnih zakonskih izmjena, što je pogrešno jer reforma je dugoročna i suštinska promjena načina rada.

Takav pristup sada podiže i nervozu u privatnom sektoru, gdje radnici gledaju prema svojim poslodavcima i pitaju se što oni čekaju? Privatnom sektoru nedostaje radne i tražimo načine kako povećati plaće i zadržati radnike, a ne otpuštati. Trebamo rasti i razvijati se. U usporedbi s drugim zemljama, plaće u privatnom sektoru drugih istočnoeuropskih zemalja su zadnjih godina porasle, jer su time zaustavljali odlazak radnika pa su logično hrvatski radnici nezadovoljni svojim standardom. 
Svaka zemlja ima svoju priču što treba uzeti u obzir. HUP je radio istraživanje među iseljenicima u kojem je samo 20 posto njih kao prvi razlog odlaska navelo nezadovoljstvo plaćom, a za čak 60 posto razlog je besperspektivnost za sebe i obitelj. I druga istraživanja koja su provedena pokazuju vrlo slične rezultate. Ljudi odlaze jer ne vjeruju da će im život biti kvalitetniji i zato jer su nezadovoljni ukupnom klimom u zemlji. Pitanje je okruženja i stvaranja pretpostavki za održiv razvoj i rast ne samo kroz dvije-tri godine dok traje konjunktura, nego i u okolnostima slijedeće recesije. U samom poslovanju poslodavcima ne treba pomoć, mi se snalazimo i bez države, no uvjeti pod kojima poslujemo su u rukama države - porezi, funkcioniranje državnog aparata, pravosuđe, obrazovanje… Te uvjete koji izravno utječu na našu konkurentnost i uspješnost u odnosu na konkurenciju iz drugih zemalja mora promijeniti i poboljšati država. To je preduvjet i bez toga neće biti snažnijeg rasta plaća. Zato stalno ponavljamo - reforme, reforme, reforme. Drugi ih provode dok mi gledamo i zato drugdje plaće mogu rasti brže ili više. 

Kako će se HUP držati u razgovorima o minimalnoj plaći?
Minimalna plaća je već rasla 23 posto i  većem broju djelatnosti njezin rast ne predstavlja problem. Polovica minimalnih plaća zapravo je vezana uz vlasnike tvrtki koji su odlučili isplatiti dobit i raditi za manju plaću kako bi optimizirali porezni trošak. S druge strane, veća minimalna plaća u industrijama poput kožne, tekstilne i donekle drvne utječe na njihov opstanak. Te industrije imaju problem s daljnjim rastom minimalne plaće jer jednostavno nemaju gdje zaraditi tu razliku. To jesu male plaće i svatko misli da bi trebale rasti, ali ako ih ne prate kompenzacijske mjere države, tvrtke će teško opstati, a radnici zadržati radna mjesta. Specifičan je slučaj i građevina u kojoj su sve plaće vezane uz kolektivne ugovore i iznos minimalne plaće, pa kada se poveća minimalna plaća ona povlači rast svih plaća i značajno podiže troškove nevezano uz rast produktivnosti. 

Kakve kompenzacijske mjere?
Postoje razne, poticaji za očuvanje radnih mjesta i prekvalifikaciju, već danas imamo mjeru da se za minimalac plaća polovica bruto 2 iznosa. Ima niz takvih mjera koje EU dopušta i treba ih razmotriti. Tu ne govorimo o poduzetnicima koji si isplaćuju minimalne plaće, njih od toga treba izuzeti, nego o industrijskim pogonima čije je očuvanje važno za neka područja Hrvatske. Očekujemo da ćemo u dijalogu s Vladom tražiti rješenje za ovo pitanje.  S druge strane, uvažavajući promjene u načinu rada, bilo bi krajnje vrijeme da se počne razgovarati o minimalnoj satnici, a ne plaći.

No i u tim djelatnostima koje spominjete zbog nedostatka radnika plaće su porasle, primjerice u drvnoj industriji.
Zato jer problem nije u tome da poslodavci ne žele povećati plaću, tko god to može već je napravio jer kao što kažete svi osjećamo nedostatak radne snage. Svaki radnik je važan i moramo ga sačuvati. Plaće su zato zadnjih godina  rasle i na račun potrebnih investicija u poslovanje. Sad već ulazimo u "crvenu zonu" kada produktivnost raste sporije od plaća, što predstavlja izazov jer opada konkurentnost tvrtke. Zato je potreban daljnji angažman države u troškovnom rasterećenju, osobito kritičnih industrija. Porezne reforme za njih nisu dovoljne jer najveći dio tih plaća nisu u poreznim škarama.

Koje namete bi smanjili?
Parafiskalne namete i namete lokalne zajednice koji su silno porasli, posebno trošak komunalne naknade. Tu postoji prostor da se novac prelije u plaće.

HUP od osnutka govori o smanjenju parafiskalnih nameta. Vlade ih svako toliko režu, no oni su i dalje problem. Kako to?
Na jednom mjestu se nešto ukine ili smanji, a na drugom poveća. Jer troškovi tih javnih sustava se ne smanjuju i oni nisu spremni mijenjati se da bi s manje mogli raditi još bolje. Svaka agencija, lokalna uprava i ministarstvo mogu uvesti svoj namet, primjerice za izdavanje pojedine potvrde bez ikakve koordinacije i kontrole. O smanjenju nameta se više priča nego što se to u praksi događa. Ministrica gospodarstva Martina Dalić izradila je plan o ukidanju 150 nameta teških 1,5 milijardu kuna, ali se od toga vrlo malo realiziralo.

Što je u ove tri godine mandata Vlada A. Plenkovića dobro napravila što bi svakako iduća Vlada trebala nastaviti?
Za pohvalu su fiskalna konsolidacija i porezne promjena na razini centralne države, od oporezivanja rada, smanjenja trošarina za gorivo, neoporezivanja troška prehrane i smještaja u turizmu. Tim smjerom treba nastaviti. Privatnom sektoru je prvi prioritet pitanje tržišta rada i rast troškova lokalne samouprave na što upućuju aktualne analize. Ono čega nas rastereti država ponovno samo u drugoj formi nam natovari lokalna vlast. U blic anketi koju smo proveli unutar HUP-a 85 posto članova potvrdilo je rast troškova na lokalnoj razini. Malo se razgovara o funkcionalnosti lokalnih jedinica uprave i samouprave, a samo ih 6 posto ispunjava sve svoje funkcije.

Kakva će biti nova HUP-ova "bijela knjiga" uoči parlamentarnih izbora?
Fiskalna odgovornost ostaje, vidjet ćemo kakav će biti prijedlog proračuna za iduću godinu, no zahtjevi sindikata ukazuju da će rashodi morati biti veći od prihoda i da rastu brže od gospodarstva. Možda baš zbog toga treba staviti u Ustav, kako smo ranije predlagali, da država ne može imati veći deficit od nekog postotka.

Treba i zbog ove situacije požuriti uvođenje poreza na nekretnine?
To je najprije potrebno dobro pripremiti, radi specifičnog statusa koji nekretnine imaju u Hrvatskoj, no potrebno je krenuti s pripremama. U prethodnom pokušaju priprema i komunikacija nisu bile dobre.

Kako poslodavci gledaju na taj porez?
On će predstavljati novi trošak i zato prethodno treba smanjiti druga fiskalna i parafiskalna davanja. 

Kako poslodavci vide dugoročno rješenje za mirovinski sustav?
Problem je u prvom stupu iz kojeg se financiraju i oni koji mirovine nisu stekli dugotrajnim radom. Zato smo predlagali da se one prebace na druge stavke proračuna da imamo jasniju sliku. Radniku na žalost ništa ili vrlo malo znači je li za radnog vijeka imao veću plaću i koliko je uplaćivao u prvi stup jer su sve mirovine zapravo male. Odvajanja za drugi stup su niska da bi mogla značajnije popraviti situaciju. Zato ne treba zanemariti treći, dobrovoljni stup. Potrebno je snažnije motivirati tvrtke da za svoje radnike uplaćuju u treći stup povećanjem neoporezivog djela uplate sa sadašnjih šest tisuća na 12 tisuća kuna. Time bi se postiglo puno bolju situaciju od ove današnje u kojoj polovicu mirovina mora financirati proračun, a 8 posto PDV-a odlazi na mirovine.

Rade li se pripreme za uvođenje "Cro kartice"?
Mi smo sudjelovali s ministarstvom u analizi kako uvesti tu karticu, no tu je više problem hoće li je radnici htjeti koristiti - žele li ići na godišnji izvan sezone, u manje atraktivna mjesta itd.

Je li bilo možda bolje da je država sama iz proračuna svim građanima da kartice?
Bilo bi možda dobro i da na kartice koje daju poslodavci pridoda određeni iznos da ljudi mogu otići na kvalitetan odmor. No, to je nova mjera, nismo sigurni ovaj čas kako će to biti prihvaćeno, prije svega kod radnika.

Vlada je najavila ukidanje kvote za zapošljavanje stranih radnika, radi li se na pripremi modela koji bi trebao uskoro i usvojen?
Razgovori su u posljednje vrijeme utihnuli, vrijeme curi, a novi sustav bi trebao biti propisan s 01.01.2020. i već sada stvara nervozu jer će rok za prilagodbu biti prekratak. 

HUP nastoji otvoriti temu lažnih bolovanja, što bi mijenjali?
Nevjerojatno je da 40 posto bolovanja lažno i da to nitko ne želi mijenjati, iako to nije samo teret poslodavaca, budući da je i država sama poslodavac. Najveći dio bolovanja je do 12 dana, to se ne može promijeniti samo s kontrolama. I liječnike treba educirati, a kontrolama pomoći da se situacija dovede u red. Poslodavci će, među ostalim, predložiti da za prvih 3 do 5 dana bolovanja radnik ne treba potvrdu liječnika i može to vrijeme koristiti ne samo za bolesti već i za druge zdravstvene potrebe, ali se to vrijeme ne plaća, osim ako poslodavac internim aktom ne odluči drugačije. Problem lažnih bolovanja može se riješiti i kroz ZOR, jer u nekim slučajevima bolovanje se uzima da bi se obavili servisi koje država daje u općinama, sudovima ili zdravstvu. Liste čekanja su također pitanje koje se može olakšati kroz ZOR, dajući prednost zaposlenicima.

U sjedištu HUP-a bila je slika počasnog predsjednika Ivice Todorića, gdje je ona sada?
Brojne fotografije gospodarstvenika i političara su bile izložene u hodniku HUP-a, ne samo Ivice Todorića. Njegova uloga u osnivanju HUP-a je bila nedvojbena. S otvaranjem krize u Agrokoru stavili smo status počasnog predsjednika u mirovanje i u tom je statusu do izricanja pravorijeka u tom slučaju. HUP je najjača udruga poslodavaca u regiji koja okuplja 6 tisuća članova i zastupa njihove interese. Članstvo je dobrovoljno i o aktivnostima koje provodi HUP odlučuju upravo članice koje financiraju naš rad.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!