Hrvati su u 2011. pojeli hrane iz uvoza za 11,4 milijarde kuna, što je 15,5 posto više nego godinu prije. Država može i mora, smatra domaća prehrambena industrija, smanjiti taj golemi trošak zabranom uvoznicima da na tržište stavljaju proizvode kojima je isteklo više od trećine roka trajanja, ali i uvoz proizvoda čiji sadržaj ne odgovara deklaracijama. Iako je Hrvatska na pragu EU, još nije kasno za intervenciju koja bi, vjeruju, pomogla opstanku i rastu domaće proizvodnje. “Zabrana uvoza moguća je samo ustanovi li se da prehrambeni proizvod ne udovoljava primarno uvjetima zdravstvene ispravnosti i sigurnosti hrane u odnosu na zdravlje potrošača”, kaže pomoćnica ministra poljoprivrede Božica Rukavina koja vodi Upravu sigurnosti hrane i fitosanitarne politike. Što se roka trajanja tiče, objašnjava, ako je proizvod u trenutku uvoza u dopuštenom roku trajanja, nije moguća zabrana. Proizvod može ući na tržište, no istekom roka ne smije biti na policama trgovina, što je obveza gospodarskih inspektora, ali i trgovaca. Nešto se ipak može učiniti, dodaje, suradnjom svih inspekcija proizvodi se mogu “pratiti” od momenta uvoza do polica trgovina.

Nacionalni pravilnici
Pojedine zemlje nacionalne propise donose uglavnom na zahtjev lokalne prehrambene industrije, što je i Hrvatska napravila za 10-ak proizvoda (meso, sir, pivo, sol, žitarice…). Posebno je, navodi, zanimljiv pravilnik za meso jer se dosta raspravlja o kakvoći mesa. I Slovenci imaju pravilnik, a Njemačka samo upute. Zbog članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) i skorašnjeg ulaska u EU Hrvatska nacionalne pravilnike smije primjenjivati samo na proizvode iz domaće proizvodnje. Kod uvoza hrane iz zemalja EU, EFTE i WTO uvažava se certifikat mjerodavnog tijela pojedine članice, nema li certifikata, proizvod se fizički kontrolira prije carinjenja. Ako ne zadovoljava, izdaje se privremena zabrana i od uvoznika traži usklađivanje s propisima, ne učini li to proizvod može biti iskorišten samo za preradu. Rukavina podsjeća da je u EU u tijeku proces deregulacije kvalitete. Prevladalo je mišljenje da nije moguće regulirati kvalitetu za sve prehrambene proizvode. Smatra se, iznosi, da prevelika regulativa koči prehrambenu industriju u razvoju novih proizvoda i tehnologija. Proizvođač je odgovoran za označavanje proizvoda i kvalitetu, koja sve više postaje tržišna kategorija. Sastav koji proizvođač navede u deklaraciji mora biti potvrđen i inspekcijskom kontrolom. Ono što je obveza u EU obveza je i Hrvatske, područje sigurnosti hrane (Poglavlje 12), podsjeća, zatvoreno je među prvima. Izmjene pak propisa o označavanju hrane na kojima EU upravo radi zvat će se propisi o informiranju potrošača. S obzirom na to da proizvođači zbog visokih troškova deklaracije tiskaju za više godina, u EU su se odlučili za prijelazno razdoblje do 2016.

Nalaz inspektora
Državni je inspektorat lani obavio ukupno 28.610 kontrola primjene propisa označavanja i kakvoće prehrambenih proizvoda. U 4,7 posto slučajeva proizvodi nisu bili propisno označeni, odnosno nisu odgovarali propisanim zahtjevima kakvoće. Zbog tih nepravilnosti doneseno je 101 rješenje o zabrani stavljanja na tržište i podnesena 1344 optužna prijedloga sudovima. U dva slučaja predložene su zaštitne mjere oduzimanja proizvoda, uzorkovan je 61 proizvod, od kojih 19 nije odgovaralo propisanim zahtjevima kakvoće, a zabranjen je promet proizvoda u vrijednosti tek 266.820 kuna.

Kvaliteta

Od mesa sumnjivije voće
Iako u javnosti prevladava ocjena o masovnom uvozu nekvalitetna mesa, inspektori su lani obavili 2935 kontrola te izrekli četiri rješenja o zabrani prometa i 88 optužnih prijedloga, dok su u 2909 nadzora kakvoće voća i povrća donijeli devet rješenja o zabrani stavljanja na tržište i sudu podnijeli 298 optužnih prijedloga. Sanitarna inspekcija pri Ministarstvu zdravlja lani je obavila 24.013 nadzora subjekata u poslovanju s hranom i kod dva posto ustanovila parametre koji nisu odgovarali propisima. Za neispravne uzorkea poduzeti su daljnji nadzori i mjere, kroz mandatne kazne ukupno je naplaćeno tri milijuna kuna.