Najava ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka da će u roku od dvije godine Hrvatska imati najjeftiniji plin u Europskoj uniji s cijenom ne većom od dvije kune po kubnom metru, energetski stručnjaci smatraju teško ostvarivom. "Cijena plina od dvije kune za kubik je moguća samo ako u Hrvatsku uspijemo dopremiti plin nekog američkog proizvođača, a što mi se ne čini realno. Tamo se upotrebljava tehnologija koja omogućava tako nisku temeljnu cijenu plina, da bi tržišna mogla iznositi dvije kune", smatra Miljenko Šunić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin.

Svjestan je da je cijena tog energenta trenutno previsoka za industriju, no smatra i da preniska cijena, ako nije tržišna, donosi više štete nego koristi. "Ako je cijena plina preniska, tada tvrtke iz plinskog sektora nemaju novca za investiranje. Većina distributera u Hrvatskoj nastala je u doba socijalizma kao dio komunalnih poduzeća. Kako je plinski biznis tada bio zlatna koka, novac iz njega se trošio za sve ostale nerentabilne komunalne djelatnosti i plaće. Danas smo došli do toga da distributeri imaju zastarjele, neučinkovite i nesigurne mreže, a nemaju novca da to poprave", upozorava Šunić. Dodaje da premala zarada na plinu znači i da nema novih skladišta plina niti razvoja plinskih mreža jer investicije u to postaju neisplative.No, od prejeftinog plina danas nema straha. Naime, da je cijena od dvije kune u razdoblju od nekoliko godine neostvariva, slaže se i energetski stručnjak Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. "Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) je dobila prema tzv. 3. energetskom paketu EU-a ovlast da osim tarife, odsad neovisno o Vladi utvrđuje i cijenu energije. Hoće li ona nastaviti provoditi socijalnu politiku cijena prema građanstvu ili će pak biti blakonaklonija prema industriji, to je na njoj", kaže Dekanić. HERA bi mogla imati jači utjecaj na cijenu plina u Hrvatskoj ukoliko bi većina, ili sav potrebni plin za naše tržište, dolazio iz domaćih izvora. Trenutno naša zemlja proizvodi do dvije milijarde kubnih metara plina, a treba oko 3,5 milijarde.

No, i od te dvije milijarde, više od polovice odlazi u Italiju jer je naše najveće naftno polje u sjevernom Jadranu zajednička investicija s talijanskim Enijem. Dekanić dopušta da bi domaći plin mogao biti jeftiniji i sa stabilnijom cijenom od uvoznog, no smatra da se to, čak i u optimističnim scenarijima iznenadnog otkrića novih bogatih plinskih izvora, ne može realizirati u razdoblju kraćem od pet-šest godina. Jeftiniji plin je moguće imati i ako se postigne povoljan sporazum s dobavljačima, primjerice Gazpromom ili katarskom plinskom kompanijom za LNG. No, Miljenko Šunić vidi zamku u stranim dobavljačima koji ulaze na novo tržište s relativno niskim cijenama plina i tako pometu konkurenciju, ali je čak moguć i neki neprihvatljiv dogovor među dobavljačima. "Ne želim reći da se radi o dampingu, no činjenica je da cijena ruskog plina idućih godina neće biti tako povoljna kao u vrijeme kada je dolazio na ovo tržište. Kada Gazprom stekne svoju tržišnu poziciju, tada je realno očekivati i drugačiju cjenovnu politiku", kaže Šunić. Stoga dodatno osiguranje vidi u LNG terminalu, koji smatra strateškim nacionalnim projektom. "Iako neki ističu da će vrlo brzo mreža plinovoda premrežiti cijelu Europu i da će to osigurati stabilnost opskrbe plinom, činjenica je da ti cjevovodi prolaze kroz mnogo zemalja i da postoji mnogo ventila koji se mogu zatvoriti. Plinska kriza između Rusije i Ukrajine od prije nekoliko godina je najbolji primjer za to. LNG je s druge strane baziran na otvorenom tržištu za koje nema nikakvih ograničenja jer brod s ukapljenim plinom može doći jednako iz Katra, kao i iz Amerike ili Norveške", pojašnjava Šunić. Stoga pozdravlja napore Vlade i odlazak novog ministra gospodarstva Vrdoljaka u Katar na dogovore oko investicije u LNG.

Koliko cijena energenata može imati učinak na industriju dovoljno govore procjene samo za HEP i Petrokemiju koji bi zajedno na bazi cjene plina od dvije kune mogli godišnje osloboditi pola milijarde kuna za nove investicije. Kako je kazao ministar gospodarstva, trenutno HEP plin plaća 3,04 kune po kubiku, a Petrokemija, djelomično zahvaljujući i novom ugovoru s Gazpromom, 2,89 kuna. Istodobno je prosječna cijene za građane 2,36 kuna.Ministar Vrdoljak namjerava se vrlo brzo pozabaviti i distributerima plina. Najavio je da će tržišnim ili administrativnim mjerama srezati broj distributera s 36 na svega tri ili četiri. Jer, pojasnio je, vlada totalni kaos, različita je kvalitete opskrbe i cijene. Da jedan distributer može pokrivati veliko područje, pokazuje primjer Dalmacije, u kojoj je, doduše, plinski biznis u povojima. Od Zadra do Splita postoji samo jedan distributer – austrijski EVN Croatia. Ipak, Miljenko Šunić ocjenjuje da će se teško smanjiti broj sadašnjih distributera jer se radi o velikom broju različitih tvrtki, a koje zbog dugogodišnjeg zanemarivanja i neulaganja danas imaju malu ili nikakvu tržišnu vrijednost.

Kada Gazprom stekne svoju tržišnu poziciju, tada je realno očekivati i drugačiju cjenovnu politiku
Miljenko Šunić, Udruga za plin

Domaći plin mogao bi biti jeftiniji od uvoznog, no to se neće realizirati prije 2018.
Igor Dekanić, energetski stručnjak