Prosječna očekivano trajanje života stanovnika Hrvatske može se produžiti za tri do četiri godine ako se lijekovi počnu trošiti na pravilan način, odnosno u skladu sa zakonima farmakoekonomike i medicinske struke. Štoviše, istodobno se može racionalizirati potrošnja od približno 40 posto novca koji se danas troši na lijekove. To tvrdi Ranko Stevanović, specijalist opće medicine koji je predsjednik novoosnovanog Hrvatskog društva za farmakoekonomiku i ekonomiku zdravstva (HFEZ). Cilj je udruge primjena ekonomskih metoda u procesima donošenja odluka o raspodjeli resursa zdravstvenog sustava, a Društvo se namjerava baviti istraživačkim radom, organizacijom predavanja, objavljivanjem publikacija iz područja farmakoekonomike te razvijanjem smjernica u suradnji s institucijama iz zdravstva.

Produžiti život
Ranko Stevanović, stručnjak za javno zdravstvo i voditelj kolegija Europsko javno zdravstvo na Međunarodnom studiju menadžmenta u zdravstvu, pojašnjava kako je udruga otvorena za predstavnike svih profesija koje se mogu povezati i timski raditi s ekonomistima zdravstva, kliničkim farmakolozima, zdravstvenim radnicima, ekonomistima, pravnicima, sociolozima te novinarima koji prate zdravstvo. Stevanović naglašava da je namjera osnivača Društva argumentirano raspravljati u suradnju svih koji mogu pridonijeti rješavanju financijskih pitanja zdravstva, što je ujedno i najveći problem sustava. “U usporedbi s razvijenim zemljama, Hrvatska nominalno troši gotovo upola manje novca na lijekove, no i s tom polovicom mi se ponašamo kao radnik koji čim dobije plaću ode u prvi kafić, napije se, počasti sve goste i sve potroši. Naš cilj treba biti da s raspoloživim novcem pacijentima pružimo najviše i najbolje za zdravlje, a to se može postići samo ako svaki pacijent dobije odgovarajući lijek u odgovarajućoj dozi i koristi ga na pravilan način. Sve osim pravog lijeka u pravoj dozi za pacijente može biti otrov. Takav pristup pacijentima u Hrvatskoj sasvim sigurno može omogućiti produženje životnog vijeka, osobito kroničnim bolesnicima, za tri do četiri godine”, pojašnjava Stevanović.

U Hrvatskoj je farmakoekonomika još u povojima, što se smatra osnovnim razlogom neracionalnog propisivanja lijekova koje se i dalje provodi u velikoj mjeri pod pritiskom pacijenata, s jedne, i proizvođača lijekova, s druge strane. Iako je prije nekoliko godina uvedena nova politika lijekova koja zastupa primjenu generičkih jeftinijih lijekova, procjenjuje se da se ona primjenjuje s tek 40-tak posto kapaciteta. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, građani u ladici u prosjeku čuvaju lijekove vrijedne 400 eura, a da se lijekovi neracionalno propisuju dokazuju i akcije prikupljanja starih lijekova, među kojima su redovito najbrojniji upravo oni s izdavanjem na recept, i to za liječenje kardiovaskularnih i bolesti središnjeg živčanog sustava. U Hrvatskoj se godišnje potroši lijekova propisanih na recept u vrijednosti oko tri milijarde kuna, uz još jednu milijardu koja se potroši izvan sustava zdravstvenog i osiguranja. Uloga farmakoekonomike određivanje je odnosa utrošenih resursa i dobivene vrijednosti određenog terapijskog postupka, a rezultat dobre odluke treba biti najbolji učinak uz najmanje potrošenog novca i zbog toga farmakoekonomske studije imaju sve veću važnost. Farmakoekonomika se odnosi i na ekonomske analize svih vidova medicinskih postupaka, od dijagnostike do liječenja, sa ili bez lijekova. Uspoređivati se mogu medicinski postupci i preventivne akcije s tim da u analizu mogu biti uključeni samo direktni troškovi (lijekovi, rad medicinskoga osoblja, smještaj u stacionaru) ili indirektni troškovi (dani bolovanja) i dodane vrijednosti (dodatne godine života, smanjenje dana bolovanja). Model koji se temelji na analizi samo direktnih troškova jednostavna je analiza troškova, dok bi prava farmakoekonomske analiza trebala ukalkulirati i dodane vrijednosti svakoga analiziranog postupka.

Jeftinije i djelotvornije
Stevanović napominje da postoje vrlo učinkovite i već razrađene i jednostavne farmakoekonomske mjere koje bi, barem što se tiče potrošnje lijekova, mogle izazvati znatne promjene. Pritom ističe mjere poput zamjene originalnih pakiranja “rinfuzom” i povećanjem udjela generika. “Najskuplji parfemi danas se prodaju u ambalaži od recikliranog materijala, dok se lijekovi još prodaju u skupom pakiranju u kojem su se parfemi pakirali prije 20 godina. Farmaceutska industrija to ne čini slučajno, već kao rezultat analize tržišta, a procjenjuje se da se zamjenom originalnog pakiranja ‘rinfuznim’ može uštedjeti pet do deset posto budžeta za lijekove, odnosno gotvo 500 milijuna kuna na godinu. Jedan lijek kupljen u blisteru stoji četiri kune, a u originalnom pakiranju 12 kuna”, ističe Stevanović. Dobar primjer racionalnog propisivanja lijekova na kojeg bi se Hrvatska mogla ugledati je Australija. “Australski liječnici imaju obvezu da 40 posto hipertenzija riješe savjetovanjem dijeta i propisivanjem diuretika koji stoje nekoliko dolara mjesečno, umjesto agresivnih lijekova za snižavanje tlaka koji stoje od 50 do 60 eura, a imaju isti učinak kao diuretik”, kaže sugovornik Poslovnog dnevnika. Osim toga, u Hrvatskoj treba reorganizirati sustav lijeka prvog zbora, nastavlja Stevanović te navodi primjer “raznih antibiotika koji se kod nas već godinama automatski propisuju kod gnojne upala grla i godišnje stoje više od 70 milijuna kuna, što bi se moglo smanjiti za gotovo 50 posto zamjenom za jeftiniji lijek koji je usto djelotvorniji”, kaže dr. Stevanović.

U SAD-u štedljivo i personalizirano

Sugovornik Poslovnog dnevnika navodi primjer Sjedinjenih Američkih Država gdje lijekove strojno pakiraju iz rinfuze u vrlo jeftine bočice na kojima su ispisani podaci pacijenta te upute za korištenje lijeka, a u bočici se nalazi točno toliko tableta koliko je liječnik propisao. ‘Time ne samo što štedite, već ste personalizirali lijek, čime pacijent dobiva psihološku poruku da je to njegov vlastiti lijek i njega će prije potrošiti nego anonimno pakiranje koje vrijedi za sve’, objašnjava dr. Stevanović.