Sprječavanje korištenja godišnjeg odmora od zatvorskog izdržavanja kazne novi je društveni izazov za sva tri stupa vlasti. Slučaj privremenog puštanja na slobodu zatvorenika (ubojice Budiše) na osnovi – kažu to mnogi ali ne i predsjednik Vrhovnog suda RH Branko Hrvatin – nezakonite odluke gospićkog suca Branka Milanovića zaslužuje da se time na mnogo ozbiljnijoj razini od dosadašnje pozabavi cijelo pravosuđe, ali i izvršna i zakonodavna vlast u pogledu izmjena propisa o izdržavanju zatvorske kazne. Razlog za njihovu reakciju, među ostalim, leži i u sprječavanju mogućnosti da se sudačkim improvizacijama okoriste i drugi teški zatvorenici. Krajnje je nejasno zašto je Hrvatin stao na stranu suca Milanovića. Pritom je presedan što se Milanovićeva odluku, unatoč tome što Hrvatin u njoj ne vidi ništa sporno, i dalje dovodi u pitanje tvrdnjama da nije utemeljena na zakonu. Čak i ministrica pravosuđa Lovrin kontrira Hrvatinu što znači da on ipak duguje detaljno objašnjenje cijelog slučaja uključujući i preispitivanje vlastite odluke. Naime, iz brojnih reagiranja proizlazi da još, unatoč svemu rečenom, osim Hrvatina i čelnika sudačke udruge Đure Sesse, nikome drugom taj slučaj nije jasan, a i ne slažu se s njihovom ocjenom. Pitanje je zašto je čelnik sudbene vlasti propustio poentirati pred hrvatskom javnošću, a za to je imao razloga. Osporavajući Milanovićevu odluku kao nezakonitu, Hrvatin bi poslao snažnu poruku da su iznad svega, pa i sudačke autonomije, vladavina prava i hrvatski zakoni, a ipak to nije učinio. Mogućnost da je Hrvatin bio pod utjecajem negativne klime u sudstvu malo je vjerojatna. Zbog teze da je Milanović jedan dok 90 posto sudaca radi pošteno i dobro te zbog njega ispašta gubitkom kredibiliteta, a koja je više puta isticana u sudstvu, pretpostaviti je da se mnogi u sudačkom korpusu ne bi složili s Hrvatinovom odlukom da se baš istim Milanovićem brani sudačka autonomija. Čini se da je Hrvatin odabrao logiku po kojoj sredstvo opradava cilj, a cilj je vjerojatno bila obrana prava na nezavisnost sudačkog odlučivanja. Iz toga bi se moglo zaključiti da će pravosuđe sve poteze svojih problematičnih kadrova od DSV-a pokriti tepihom kad je u pitanju takva svetinja. No ako u vrhu pravosuđa nema snage za suprotstavljanje devijacijama koje su pripadnike te profesije godinama srozavale u očima javnosti, nego se obranom samo jednog načela degradira vladavina prava, onda na djelu nisu reformatori. Dok se na osobnoj razini nije zamjerio gospićkom sucu, a ni konzervativnoj struji koja strahom od gubitka autonomije štiti problematične suce što je “medvjeđa usluga” kvalitetnim i ažurnim sucima, na stručnoj je razini Hrvatin poručio sucima da je sudačka nezavisnost iznad vladavine prava. Tako razotkriva da se vrh sudstva upire očuvati naslijeđene unutarnje odnose, tehnički odrađuje pravosudnu reformu i izbjegava unutarnje konflikte kad god je to moguće.