Nedavna pobjeda konzervativne stranke Zakona i Pravde (PiS) u Poljskoj potvrđuje recentni trend u Europi: uspon neliberalnog državnog kapitalizma, predvođenog populističkim autoritarcima desne orijentacije. U Rusiji je to razdoblje Putina, u Mađarskoj Orbana, u Turskoj Erdogana, ili desetljeće Berlusconia od kojeg se još uvijek oporavlja Italija.

Nesumnjivo ćemo uskoro svjedočiti razdoblju Kaczyńskija u Poljskoj. Sve su to varijacije iste nemilozvučne teme: nacionalistički vođa dolazi na vlast kad gospodarsku depresiju zamijeni kronična i sekularna stagnacija.  Taj izabrani autoritarac tada započinje sa smanjivanjem političkih sloboda pomoću stroge kontrole medija, ponajprije televizije. Zatim on (do sad je to uvijek bio muškarac, iako bi Marine Le Pen u Francuskoj spadala u tu shemu ako ikad dođe na vlast) slijedi program koji se suprotstavlja Europskoj uniji (u slučaju ako je ta zemlja njena članica) ili drugim supranacionalnim institucijama.

On se također suprotstavlja slobodnoj trgovini, globalizaciji, imigraciji i izravnim stranim ulaganjima, dok istovremeno pogoduje domaćim radnicima i tvrtkama, osobito poduzećima u državnom vlasništvu i privatnim tvrtkama i financijskim skupinama koje imaju veze među onima koji su na vlasti. U nekim slučajevima krajnje nativističke, rasističke stranke podupiru takve vlade ili dodaju još dublje autoritarne i antidemokratske značajke. 

Ruski uzor
Nesumnjivo, te sile još nisu na vlasti u većini europskih zemalja. Ali one postaju sve popularnije gotovo posvuda: Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj, Sjeverna liga Mattea Salvinija u Italiji te Stranka za neovisnost Velike Britanije (UKIP) koju predvodi Nigel Farage – svi oni smatraju ruski neliberalni državni kapitalizam svojim uzorom i predsjednika Vladimira Putina vođom koji zaslužuje divljenje i oponašanje. Popularnost populističkih, anti-EU, antimigracijskih stranaka desnog krila u porastu je u Njemačkoj, Nizozemskoj, Finskoj, Danskoj, Austriji, pa čak i u Švedskoj.  Većina tih stranaka teži društvenom konzervativizmu. Međutim, njihova gospodarska politika – antitržišna politika i politika bojazni da će liberalni kapitalizam i globalizacija nagristi nacionalni identitet i suverenost – ima brojne zajedničke elemente s lijevim populističkim strankama, poput Syrize u Grčkoj (prethodno njenoj kapitulaciji pred vjerovnicima), Podemosa u Španjolskoj te talijanskog pokreta Pet zvijezda.

Zaista, upravo na način na koji su brojni pristaše radikalnih ljevičarskih stranaka tijekom 1930-tih napravili veliki preokret i naposljetku podupirali autoritarne desne stranke, čini se da se gospodarske ideologije današnjih populističkih stranaka stapaju na brojne načine. Tijekom 1930-tih, gospodarska stagnacija i depresija dovele su do Hitlerovog uspona u Njemačkoj te Mussolinijevog uspona u Italiji i Francovog uspona u Španjolskoj (među ostalim autoritarcima). Današnji brend neliberalnih vođa možda još nije u toj mjeri politički otrovan u kojoj su bili njegovi prethodnici iz 1930-tih, ali su njihov gospodarski korporatizam i autokratski stil slični.

Ponovno pojavljivanje nacionalističkog, nativističkog populizma nije iznenađujuće: gospodarska stagnacija, visoka nezaposlenost, rastuća nejednakost i siromaštvo, nedostatak mogućnosti te strahovi vezani uz migrante i manjine koji će "ukrasti" naše poslove i prihode dali su tim silama velik zamah. Reakcija protiv globalizacije – i slobodnijeg kretanja robe, usluga, kapitala, radne snage i tehnologije koji idu uz to – koja se sad očituje u brojnim zemljama također je posljedica neliberalnih demagoga.  

Ako gospodarska depresija postane kronična i ako uskoro ne dođe do porasta zapošljavanja i plaća, populističke stranke mogle bi se približiti vlasti u brojnim europskim zemljama. Što je još gore, eurozona može opet biti ugrožena.  Naime, grčki izlazak iz eurozone bi naposljetku uzrokovao domino efekt i posljedično doveo do njenog raspada, ili bi izlazak Britanije iz Europske unije potaknuo europsku dezintegraciju uz dodatne rizike koje predstavlja činjenica da postoji rizik vezano uz neke zemlje (Velika Britanija, Španjolska i Belgija) koje bi se i same mogle raspasti.

Toksični populizam 
Tijekom 1930-tih, tijekom Velike depresije došli su na vlast autoritarni režimi u Europi, pa čak i u Aziji, što je naposljetku dovelo do Drugog svjetskog rata.  Današnji preporod neliberalnih državnih kapitalističkih režima i vođa nije ni blizu tome da potakne izbijanje rata, jer vlade desnog i lijevog centra koje su još uvijek predane liberalnoj demokraciji, prosvjećenim gospodarskim politikama i solidnim sustavima socijalne skrbi, još uvijek vladaju većim dijelom Europe. Međutim, toksično bujanje populizma koje opet dobiva na snazi moglo bi opet otvoriti Pandorinu kutiju i dovesti do nepredvidljivih posljedica.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Upravo je uslijed te rastuće plime neliberalizma izbjegavanje raspada eurozone ili Europske unije od ključne važnosti. Međutim, to se može postići isključivo pomoću makro i strukturnih gospodarskih politika koje potiču agregatnu potražnju, otvaranje radnih mjesta i rast, smanjuju nejednakost prihoda i imovine, otvaraju gospodarske mogućnosti mladima i integriraju, a ne odbijaju, izbjeglice i ekonomske migrante.  Samo odvažna politika može zaustaviti survavanje Europe prema sekularnoj stagnaciji i nacionalističkom populizmu. Plahost kojoj svjedočimo tijekom posljednjih pet godina samo će povećati rizike. 

'Vrli novi svijet'
Nemogućnost odlučnog djelovanja u ovom trenutku dovest će naposljetku do propasti mirne, integrirane, globalizirane, supranacionalne države EU i uspona distopijskih nacionalističkih režima. Obrisi takvih mjesta naziru se u književnim djelima poput 1984. Georga Orwella, Vrlog novog svijeta Aldousa Huxleya i u najnovijem romanu Pokoravanje Michela Houellebecqa. Nadajmo se da će takva mjesta ostati samo na stranicama romana. 

© Project Syndicate, 2015.