Najava povećanja minimalne plaće nije oduševila dio naše gospodarske javnosti u dva segmenta, jednom one koja se protivi svakom zadiranju države u gospodarstvo i one koja je nažalost postotno velik dio našeg gospodarstva, a to je radno intenzivna industrija.  Niz zemalja ima institut minimalnog osobnog dohotka, ali isto tako niz zemalja ne poznaje nikakva zakonska zadiranja u visinu osobnog dohodaka i ostavlja ih slobodnom tržištu koje formira poslodavac i radnik.

Realno gledajući, bruto trošak poslodavcima za povećanje minimalne plaće nije najveći problem, no u svjetlu toga da niz poslodavaca iz radno intenzivnog i niskoakumulativnog dijela gospodarstva, pretežito proizvodne i prerađivačke orijentacije spada u krug poslodavaca koji isplaćuju većinom minimalne plaće, za njih se trošak poslovanja povećava. 

Aktualna Vlada je provela mjere relaksacije poduzetništva u onom segmentu gospodarstva koje je profitabilno i generira dobit te im je poreznom reformom omogućila višu produktivnost kapitala što je za svaku pohvalu i pozitivno se odrazilo na takozvanu "bankabilnost" gospodarstva, posebno srednjih i malih poduzetnika koji su ovom reformom ostvarili povećanje prinosa na uložen kapital i postali profitabilniji, te im se samim time smanjuje trošak rizika i cijene financiranja.

Smanjena profitabilnost
Međutim, istovremeno ove godine posebno proizvođački i prerađivački dio gospodarstva, ali i sektor trgovine, osjetio je negativan aspekt čestih mijena u našim gospodarskim kalkulacijama.  Povećanje naknade za obnovljive izvore energije u posljednja dva mjeseca povećalo je trošak poslovanja nizu gospodarskih subjekata i smanjilo im  prostor za generičko povećanje osobnih dohodaka jer im se naglo smanjila profitabilnost. Samo povećanje je bilo tema niza razgovora poslodavaca s državom i iako je došlo preko noći, nije bilo neočekivano za dio poslodavaca koji misli realno. 

Poskupljenje je dio reaktivnog djelovanja jer je reakcija na godine nečinjenja u sektoru "obnovljivaca" i njihovog poticanja i 18 mjeseci neodlučne i nejasne politike ministarstva, posebno u komunikaciji prema poduzetnicima koji nisu mogli dobiti jasan odgovor i naznaku smjera sve do ljeta ove godine. Ministar Ćorić je morao djelovati reaktivno jer se prethodnih mjeseci nije djelovalo proaktivno. Paralelno s povećanjem naknade počelo se razgovarati o kompenzacijskim mjerama koje bi olakšale poslovanje poslodavcima kojima ova naknada smanjuje profitabilnost.  Ponovno se mora djelovati reaktivno umjesto da smo bili u stanju djelovati proaktivno. Jedan od aspekata tih mjera je i olakšanje poslodavaca u dijelu cijene rada. 

Prilagodna europskoj praksi
Povećanje minimalnog dohotka će biti prihvatljivo svakom realnom poslodavcu ukoliko se omogući da radnik dobije maksimum, a bruto cijena njegova rada ne bude teret poslodavcu mjerama kojima država olakšava poslovanje.  U tom smislu moramo početi djelovati proaktivno, a jedno od prokativnih pitanja koje kao poslodavac često postavim je ono zašto hrvatski poslodavci plaćaju sedam i pol sati radnoga dana dok većina europskih poslodavaca plaća osam sati radnog dana? 

Sagledati stvarnost
Naime, u Hrvatskoj je pauza od pola sata dio radnih sati dana dok je u ostatku Europe taj dio garantirani odmor od rada unutar osam radnih sati.  Kada se ovakva stvarnost stavi u formulu troška rada jasno je zašto u nizu kalkulacija naša cijena rada postaje skuplja od one u nizu konkurentnih tržišta.  U budućnosti ćemo morati zajedno (poslodavci i radnici) sagledavati stvarnost i u aspektu minimalne plaće kao osnove za pokrivanje životnih potreba, ali i bruto cijene rada kao osnove za preživljavanje gospodarstva, pa i u aspektu trajanja radnog dana i efektivnog rada gdje se moramo prilagoditi europskoj praksi koja definira radni dan od osam sati i pauzu od pola sata na osam radnih sati.

Prilike i za Hrvatsku

‘Fokus politika sve više se pomiče prema većem financiranju konkurentnosti’

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a