Iz perspektive države koja polovicu energije koju troši uvozi, budućnost baš i ne izgleda lijepo.

No, ako se najavljeni projekti realiziraju, već 2020. Hrvatska bi mogla pripadati skupini europskih država s najmanjim stupnjem energetske ovisnosti o uvozu. Do tada u funkciiji bi trebala biti nova termelektrana Plomin 3 i nekoliko novih hidroelektrana. Broj elektrana iz segmenta obnovljivih izvora energije također bi trebao biti znatno uvećan, a istraživanjima nalazišta prirodnog plina u srednjem i južnom Jadranu trebalo bi biti osigurano da dugoročno Hrvatska sama zadovoljava veći dio svojih potreba za tim energentom. Reorganizacijom sustava rudnih renti, država će od tih nalazišta zarađivati znatno više nego danas.

Gradnjom distributivne infrastrukture za plin, naftu i struju potaknut će se nastanak lividnog tržišta energijom ,a  ono pak rezultirati trajno niskom cijenom energije za domaću industriju –  važnom komparativnom prednošću hrvatskog gospodarstva i temeljem novog ciklusa rasta i otvaranja novih radnih mjesta. Zvuči kao utopija? Sasvim opravdano. Priča o hrvatskoj energetici tijekom posljednjih dvadeset godina priča je o brojnim velikim najavama i jednako velikim razočaranjima koja bi uslijedila nakon toga. Utoliko, što trebamo učiniti da se ovaj put svi planovi i potencijali ostvare? Trenutak za raspravu oko ovog pitanja ne može biti bolji. Energija, u bilo kojoj od svojih formi, nikad u povijesti nije bila traženija roba. Svjetska potrošnja raste više od dvadeset godina u kontinuitetu, a ni u Europi, usprkos golemim ulaganjima u energetsku efikasnost, ne pada. Dostupnost energije definirat će način na koji živimo, komuniciramo, krećemo se i radimo.

Zbog iscrpljivanja postojećih rezervi energenata ulagat ćemo u razvoj novih nalazišta, zbog geopolitičkih nestabilnosti u nove dobavne pravce, zbog disperziranosti proizvodnje u transportnu infrastrukturu i skladišta, a zbog sve većih ekoloških standarda u nove tehnologije. Te investicije vrijedne stotine milijardi dolara oblikovat će energetske trendove budućnosti, a na razmeđi tih trendova nalazi se Mediteran – od antičkih vremena poveznica između Azije i Europe, Istoka i Zapada, velikih europskih potrošača energije i bogatih rezervi energenata u Sjevernoj Africi. Meditaransko tržište već je dugo jedno od najvažnijih energetskih regija svijeta, no  u budućnosti bit će i lokacija velikih investicija. Veći dio planiranih 28 milijardi eura ulaganja u razvoj elektroenergetske mreže u Europi dogodit će se upravo u ovoj regiji. Samo Hrvatska, do 2020., namjerava u energetske projekte uložiti 15 milijardi eura.

Nalazimo se pred golemom prilikom, a kako ovaj put ne bi prošla neiskorištena svi moraju dati svoj doprinos. Upravo taj motiv vodio je nas u Poslovnom dnevniku je u ideji organizacije Energy Investment Foruma – dvodnevne manifestacije zamišljene kao tradicionalno mjesto okupljanja i diskusije svih relevatnih dionika energetskih investicijskih projekata, od energetičara, preko investitora i predstavnika financijske industrije, do predstavnika državne vlasti. Ovakvim okupljanjem želimo pridonijeti stvaranju nukleusa budućeg hrvatskog energetskog razvoja. Nadam se da ćete nas u tome podržati. Dobrodošli!