Tržišta katkad polučuju neuspjeh. No, kao što je dokazano na raznolikim područjima kao što su zagađenje zraka, prometna zagušenost i dodjela radijskih frekvencija, upravo tržišni mehanizmi često su najbolji način kako vlade mogu riješiti njihov neuspjeh. Zašto su takvi mehanizmi danas pogurani u drugi plan?

Uzmimo za primjer tržište dodjele maksimalne dozvoljene količine emisija, na kojemu tvrtke koje mogu po niskoj cijeni smanjiti zagađenje zraka trguju s onima koje to ne mogu. Prije desetak godina već i sama zamisao da bi takva tržišta mogla postići željene ekološke ciljeve o razmjerno niskom trošku bila je naširoko prihvaćena.Međutim, danas politika ubija ovu mjeru temeljenu na trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova. U SAD-u ovaj sustav za trgovanje emisijskim jedinicama sumporovog dioksida u biti je sasvim nestao. U Europi takozvani ETS, Sustav trgovanja emisijama, također sve više gubi na važnosti. S obje strane Atlantskog oceana tržišno usmjereni ekološki zakoni u posljednjih pet godina smijenjeni su starijim pristupom kontrole i nadzora, prema kojemu vlade diktiraju tko bi trebao upotrebljavati koje tehnologije i koliko s ciljem smanjivanja određenih emisija.

Ovisnost o ugljenu
Trgovanje emisijskim jedinicama stakleničkih plinova u začetku je bila ideja republikanaca u SAD-u: oni koji su ga podržavali smatrali su sebe zagovornicima tržišnog pristupa, a ne zagovornicima zakonskih ograničenja. Većina ekoloških udruga u početku mu se protivila, a mnogi su smatrali nemoralnim mogućnost da korporacije plaćaju pravo na zagađivanje. Problem počiva u činjenici što trgovanje emisijskim jedinicama stakleničkih plinova nije neka idealistička teorija koja u stvarnosti nije djelatna: upravo suprotno, njezini rezultati premašili su sva očekivanja. No čini se da su danas republikanski političari zaboravili da su ne tako davno zagovarali ovu mjeru. Već 2009. žustro su se trudili pobiti zakon o klimatskim promjenama oslanjanjem na retoriku protiv te regulacije koje je demonizirala njihovu vlastitu kreaciju. Zbog toga su preostale samo alternative koje nisu bile tako prijateljski nastrojene prema tržištu, osobito nakon što je sudskim presudama potvrđena legitimnost Zakona o čistom zraku iz 1970. Premda te alternative nisu ni izbliza učinkovite poput navedene, one su ponovno postale operativni režim.

Slično tome, Europska unija 2003. je usvojila ETS kao jeftin način ostvarenja obveza koje je preuzela prema Protokolu iz Kyota iz 1997. pa je ETS brzo postao najveći sustav na svijetu za postavljanje tržišne cijene na zagađenje okoliša. No sada je to pogurnuto u stranu nekim drugim vrstama zakonskih propisa. Europske direktive zahtijevaju da do 2020. godine 20 posto proizvedene energije potječe iz obnovljivih izvora. No dok su mjerodavni doprinijeli spuštanju cijene dozvola za emisije u ETS-u propisivanjem obvezne uporabe i subvencioniranjem obnovljive energije, ponuda dozvola nije se smanjila. Kao posljedica toga, potražnja sada podbacuje u pogledu obvezujućih ograničenja. Naime, cijena ograničenja u travnju 2014. pala je ispod tri eura po toni, čime je tržište trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova postalo gotovo potpuno nevažno. To je pak potaknuo veću ovisnost o iznimno jakom zagađivaču, ugljenu, najgorem izvoru energije s gledišta globalnog zatopljenja. To se ne bi dogodilo da je cjenovni mehanizam i dalje podupirao mjere klimatskih promjena. 

Skupi obnovljivi izvori
I politika obnovljivih izvora EU pokazala se iznimno skupom. Sve to trebalo bi ponukati Vijeće Europe da na sastanku u ožujku razmisli o pomicanju ciljeva postavljenih za 2020. na 2030. Pokušaji vlade da riješi tržišne propuste mogu se pokazati neuspješnima. U slučaju okoliša, mjere kontrole i nadzora su neučinkovite, odvraćaju inovacije i imaju neželjene posljedice poput rastuće europske ovisnosti o ugljenu. Najbolje vladine intervencije ciljaju točno na tržišne neuspjehe, a istovremeno dopuštaju tržišnim silama da obave sve ostalo, što one i čine.

© Project Syndicate, 2014.