Svaki drugi Švicarac fakultet je završio nakon 30 godine života, objavila je Europska komisija u svom redovitom izvješću o provedbi bolonjskog procesa.

Koliko u Hrvatskoj poznate tridesetogodišnjaka koji su u tim godinama završili fakultet? Ili koliko ih poznate da su fakultet završili s 40 godina? Ili s 50 godina? U Švicarskoj, prema podacima Europske komisije, čak 17 posto visokoobrazovanih do diplome je došlo u godinama kada se u Hrvatskoj smatra da se fakultet već odavno trebao završiti. U godinama u kojima gotovo nikome ne pada na pamet pokušati upisati, a kamo li završiti fakultet. Osim, ako ga na to ne prisili situacija na poslu ili mu se otvori prilika za napredovanje.Nisu Švicarci usamljeni. I na Islandu 17 posto viskoobrazovanih svoju je diplomu steklo nakon navršene 30. godine života. Komisija dodaje da je čak 38 posto studenata na Islandu u zrelim godinama.

U Švicarskoj takvi stariji studenti čine čak 22 posto studentske populacije. Nisu Švicarska i Island jedini. I još neke visoko razvijene države poput Danske, Finske i Švedske imaju više od 11 posto visokoobrazovanih koji su diplomu stekli nakon 30. godine života. Ne spominju se tu samo nordijske države. Visoki postotak takozvanih zrelih diplomanata imaju i Irska (9,8 posto), Latvija (9,8 posto), Nizozemska (9,5 posto) i Velika Britanija (9,4 posto). U Hrvatskoj tek 2,1 posto visokoobrazovanih svoju je diplomu steklo nakon 30. godine života. Hrvatska je po tom pokazatelju u društvu najgore pozicioniranih Bugarske (1,6 posto), Grčke (1,7 posto) i Rumunjske (1,9 posto).

U nizu od vrtića
U pravilu u svim državama koje imaju zatvorena i neefikasna tržišta rada, te loše gospodarstvo, nakon tridesete godine se ne studira, osim ako se ne mora. To su prepoznale Češka, koja ima svega dva posto zrelih diplomanata, zatim Slovačka s njih 2,8 posto i Mađarska s 3,9 posto. No, Komisija navodi da se u te tri države značajno povećale broj studenata starijih od 30 godina. Takoreći im se jedan od pet studenata ubraja u zrelu populaciju i u narednim se godinama očekuje da će zahvaljujući tome povećati i statistike zrelih diplomanata.  

U Hrvatskoj se to, pak, ne očekuje, jer ovdje je, čini se, zadržan sklop razmišljanja po kojem je visoko-obrazovanje nešto što se mora završiti u nizu nakon vrtića, osnovnjaka i srednje. Tko ne uspije, ostaje bez diplome do kraja života. Službeno, Hrvatska pokušava promijeniti te trendove. Komisija nas je, primjerice, pohvalila kao jedinu državu u Europi koja je od prošlog izvješća otvorila mogućnost studiranja starijima od 25 godina, iako nemaju maturu. Ali to je jedino što se može po tom pitanju pohvaliti.

Ne žele promjenu
Hrvatska je uz Srbiju na magarećoj klupi EU, jer još uvijek nije uspjela natjerati sve svoje institucije da usvoje koncept cjeloživotnog obrazovanja. Ideja da studij nije nešto što se mora završiti u nizu, koji započinje vrtićem i završava sa 22 ili 23 godine starosti, te da to nije nešto što se završi samo jednom u životu, kod nas je, čini se, još uvijek snažan stereotip. Kao rezultat u sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj ugrađeno je niz kočnica za koje se teško može reći da im je smisao studentima poboljšati uvjete studiranja i osigurati im bolju priliku za razvoj u životu.

Primjerice, fakulteti u Hrvatskoj nemaju prepreka u priznavanju neformalnog obrazovanja. Ukoliko je student tijekom svog života učio engleski jezik i za to stekao određeno priznanje ili pak pobjeđivao iz matematike, fizike ili kemije, onda nema prepreka da mu fakultet to prizna kao dio ili cijeli ispit u okviru nekog studija. Jednako vrijedi za informatiku, učenje gitare, nogomet i mnoge druge aktivnosti. Nažalost, fakulteti tu mogućnost ne koriste. Štoviše, Europska komisija piše da ju je službeni Zagreb obavijestio da razmatra zakonski prisliti fakultete na to s obzirom da drugačije ne ide.

Financijski problemi
Naizgled riječ je o banalnom problemu, ali kad se zna da većinu znanja danas steknemo kroz neformalne oblike učenja, bilo sami ili na organiziranim programima, onda postaje jasno da se stereotipizirani hrvatski visokoobrazovni sustav zapravo na taj način bori protiv promjena na bolje. I to bolje za studente, ali i za njihove glavne financijere – roditelje. Istraživanje EK zorno razotkriva kako 90 posto studenata u Hrvatskoj, unatoč takozvanom besplatnom školovanju, plaća svoj studij u većem ili manjem omjeru. Jednako tako ukazuje da taj studij zapravo financiraju mahom njihove obitelji. Konačno, 68,6 posto studenata u Hrvatskoj navodi da imaju financijskih problema.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života

Unatoč tome, hrvatski visoko-obrazovni sustav u praksi ne uvažava te pokazatelje. Komisijina statistika pokazuje da se ne radi na stimulaciji studiranja u zrelijoj dobi, odnosno da se mlade ne potiče da prvo steknu radno iskustvo, a tek potom idu studirati ono u čemu su se prepoznali i što ih stvarno zanima. Jednako tako pokazuje da se njihovo prethodno prikupljeno neformalno znanje ne priznaje, niti se građane na ovaj način potiče da ga steknu i sami razvijaju svoje kompetencije. Paradoksalno, to čak vrijedi i kada studenti odu u inozemstvu na druge visoko obrazovne institucije. Fakulteti u Hrvatskoj, tvrdi Komisija, iznenađujuće malo priznaju tako stečeno znanje i iskustvo naših studenata.

Kočnica ugrađenih u hrvatski visokoobrazovni sustav ima još poput vrlo neprincipijelne podjele na redovite i izvanredne studente. Između njih postoje razlike u studentskim pravima i plaćanju studija, ali ne i po pitanju obaveza. Formalno, postoji razlika u obavezama, izvanredni ih navodno imaju manje, ali istraživanje EK pokazuje da više od polovice izvanrednih studenata u Hrvatskoj za studij uči više od 21 sat tjedno, jednako kao i većina redovitih studenata.  Dok se priča o potrebi stjecanja radnog iskustva tijekom studija, kako bi bili bolje osposobljeni za budući rad, paradoksalno je da se studentima sve više ograničava upravo pravo na rad. Govori se o potrebi ograničavanja rada preko studentskog servisa i slično tome.

S druge strane, ne priča se o vjerojatno najvećoj sramoti Bolonje u Hrvatskoj. Kako je moguće da zbog Bolonje osnivači Nanobita, koji je EY proglasio poduzetnicima godine u Hrvatskoj, nisu mogli završiti fakultet? Kako je moguće da nisu mogli nastaviti studirati uz rad u svojoj tvrtki? Zar je problem što imaju više od 22 godine? Hoće li im se, ako se odluče nastaviti studij, priznati neformalna znanja? Problem Bolonje u Hrvatskoj je što se zapravo ne bavi stvarnim problemima svojih korisnika, studenata.