Bivši diplomat Ljubomir Čučić koji je nepravomoćno osuđen u Hrvatskoj na kaznu zatvora u trajanju od godinu i dva mjeseca zbog zlostavljanja bivše supruge i majke zajedničkih maloljetnih kćeri (sada u dobi od pet i sedam godina), nevraćanjem djece u roku u kojem je to bio obvezan prema majci kojoj je francuski sud pravomoćno dodijelio djecu na skrb, ušao je u zonu krimena. Postao je otmičar što, kako tvrde pravni stručnjaci, proizlazi iz Haaške konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece koju je RH ratificirala. Konvencijom su unificirana pravila igre o suradnji država na uspostavi stanja koje je narušeno otmicom,a primarni je cilj zaštita djece i odnosa koji je uspostavljen između djece i roditelja- skrbnika, najčešće majki. Problem nastaje što ta pravila imaju i administrativnu proceduru, a ona traje li traje. Tek će se s vremenskim odmakom od gotovo dva mjeseca od otmice u konkretan slučaj uključiti hrvatsko pravosuđe koje će morati u roku od daljnjih dva mjeseca riješiti povratak djece skrbniku. Poznavatelji prava tvrde da nema dileme da je Čučić zaradio kvalifikaciju otmičara kad je protekao rok za vraćanje djece majci, a navode da su irelevantni hrvatski zakoni. Kažu da je nebitno što je Državno odvjetništvo stalo na stranu da Čučića treba zadržati u pritvoru, što je Županijski sud u Sisku riješio suprotno uz argumentaciju da presuda francuskog suda o razvodu i dodjeli djece tada nije bila pravomoćno priznata od strane suda u Hrvatskoj te što je istražni sudac odbio pretres Čučićevog stana premda su djeca već bila oteta. Kako je za taj slučaj mjerodavan samo međunarodni dokument kojem Ustav daje snagu veću od domaćeg zakonodavstva, pravno je nebitno i što je isti sud kasnije utvrdio da je u međuvremenu u Zagrebu potvrđena francuska presuda. Samo zbog spore administrativne međudržavne procedure nastao je apsurd koji će neosnovano teretiti hrvatsko pravosuđe: sudske odluke koje su za taj slučaj nebitne vjerojatno su uvjerile Čučića da ima pravo, po hrvatskim zakonima, boriti se za djecu. Tako osnažen Čučić prijeti: “Spreman sam dati život za djecu” i “Ne znam hoću li sve ovo preživjeti”. Smatra da je dobio sudski blagoslov, pa preko medija pokušava pridobiti javnost na svoju stranu, no u osnovi zapravo se obraća bivšoj supruzi, od koje je lani u Francuskoj razveden pravomoćnom presudom prema kojoj se u njihovim obiteljskim odnosima treba primjeniti francusko pravo. Pritom njegova odvjetnica, ujedno i životna suputnica, snažno podupire ideju otmičara koji ne kani djecu dati zakonitom skrbniku – majci, ali i njegovu odlučnost da ide do kraja. Zvuči toliko zastrašujuće da se otvara pitanje treba li i Odvjetnička komora reagirati. Tim više što postoji nalaz vještaka koji je za Čučića u kaznenom predmetu utvrdio da je osoba “narcističkog” karaktera koja traži da sve bude po njenom i koja je uvijek u pravu.