Hrvatska poljoprivreda od osamostaljenja kontinuirano nazaduje. Od izvoznika hrane postali smo zemlja koja uvozi hrane u vrijednosti preko 2,5 milijardi eura godišnje, istovremeno ostvarujući vanjskotrgovinski deficit veći od milijarde eura.

U pokušaju da se prikaže situacija i ukaže na uzroke takvog stanja, u posljednje vrijeme o poljoprivredi se u svim medijima i na mnogobrojnim konferencijama naveliko govori i piše. Krivce za loše stanje neki vide u državnoj politici prema poljoprivredi, drugi u nesređenom tržištu, a ima i onih koji medijima spočitavaju da pridonose takvom stanju.  Da postoji precizan uređaj koji mjeri stupanj nečije krivnje, na popisu sigurno ne bi bili tržište i mediji, ali bi se pojavio novi čimbenik, a to je sam proizvođač.

Ovo je vjerojatno za hrvatske prilike heretičko opažanje, ali pokušat ću jednostavnom logikom objasniti zašto je to tako. U parlamentarnoj demokraciji mi smo ti koji biraju vlast i suodgovorni smo za ponašanje i postupke te vlasti. Ako smo mi razjedinjeni i ne znamo artikulirati naše interese, ne možemo bolje očekivati niti od vlasti. Stanje na tržištu i odnos medija su samo rezultat našeg djelovanja ili nedjelovanja. Drugim riječima, ako svaki proizvođač pođe od samog sebe i spreman je suočiti se s vlastitim okruženjem, neminovno će morati priznati i svoj doprinos postojećem stanju.

Što smo mi proizvođači učinili da bismo mijenjali politike koje su nam nametane iz državnih fotelja? Koliko smo se udruživali? Koliko smo se umrežavali? Koliko smo bili spremni zajedno sa strukom i znanošću dignuti glas protiv takvog stanja? Koliko smo bili spremni na mijenjanje proizvodnih metoda i uvođenje inovativnih rješenje? Koliko smo bili otvoreni za učenje i dijeljenje vlastitog znanja? Jesmo li bili spremni preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu? Koliko smo se sami prilagođavali promjenama na tržištu? 

Nema novog modela
Uloga države u lošem stanju poljoprivrede je neupitna. Poljoprivredne politike koje su se provodile proteklikh 25 godine dovele su do zabrinjavajućeg stanja na hrvatskom selu. Ne samo konstantan pad poljoprivredne proizvodnje, nego i depopulacija i starenje ruralnog prostora, te pogrešna zemljišna politika, kao preduvjet svake poljoprivredne proizvodnje, izravna su posljedica neučinkovitih i neprimjerenih rješenja. Politike u kojima je često sudjelovala i znanstvena zajednica, krojile su se bez izravnog sudjelovanja glavnih čimbenika, a to su poljoprivredni proizvođači.  Što se zapravo dogodilo? Poljoprivredni model koji je bio na snazi do osamostaljenja Hrvatske je nestao, a nije stvoren, niti ponuđen novi, bilo od strane države, bilo od strane samih proizvođača.

U potpunosti je izostala strategija razvoja hrvatske poljoprivrede, a ako je ona i napisana, nikada nije provedena. Nuđena su parcijalna rješenja koja su najčešće bila politički motivirana i vodila daljnjem nazadovanju hrvatske poljoprivrede. Hrvatski mali poljoprivredni proizvođači krenuli su sa svaštarenjem, pojedinačnim eksperimentiranjem, bez jasnih znanstvenih smjernica i poštivanja pravila struke. Njihova rascjepkanost, neudruženost i disperziranost, uz gore navedeno, doveli su do visokih troškova proizvodnje, nekonkurentnosti i nemogućnosti plasiranja vlastitih proizvoda. I tako se poljoprivreda već 25 godina vrti u začaranom krugu.

Poticajno okruženje
Na žalost, kod nas prevladava mišljenje da država mora rješavati sve probleme s kojima se suočavaju poljoprivredni proizvođači. Takav pristup doveo je do nezainteresiranosti, nespremnosti i pasivnosti proizvođača za promjenom i inovacijama u bilo kojem segmentu vlastitog djelovanja, od proizvodnog do tržišnog. Ono što država mora osigurati je poticajno pravno i gospodarsko okruženje temeljeno na jasnoj viziji i strategiji. Osim toga u Hrvatskoj je nužno potrebna primjena i uvođenje bottom-up pristupa (odozdo prema gore), što je u svim dosadašnjim politikama u potpunosti izostalo.  Da bi poljoprivreda bila učinkovita i održiva mora znati što i gdje proizvoditi, kako proizvoditi i uz koje troškove, te kome plasirati svoje proizvode i po kojim cijenama.

Uloga države je da jasno definira ciljeve, usvaja strategije i gradi sustav u suradnji s proizvođačima i znanstvenom zajednicom u kojem će se jasno znati uloga i odgovornost svakog pojedinačnog čimbenika. Neki elementi sustava poljoprivredne proizvodnje ovise o nama samima, a na neke čimbenike ne može izravno utjecati i podložni su prirodnim i tržišnim utjecajima i okruženju u kojem djelujemo. To dodatno otežava organizaciju i upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom zahtijevajući od samih proizvođača visok stupanj prilagodbe i korištenje najnovijih saznanja i tehnologija.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Da bi hrvatska poljoprivreda bila uspješna i iskorištavala prirodne potencijale koje posjedujemo potrebno je uvođenje LINSA sustava (Learning and Innovation Network for Sustainable Agriculture – Mreža učenja i inovacija za održivu poljoprivredu) koji su odavno prihvatile razvijene poljoprivredne zemlje (Austrija, Danska, Italija i dr.). Zbog strukture i veličine poljoprivrednih gospodarstava hrvatska poljoprivreda mora se temeljiti na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. 

Usvajanje novih znanja
Postojeći hrvatski sustav nije učinkovit i ne može osigurati održivost i generirati razvoj poljoprivrede jer nije zasnovan na temeljnim principima udruživanja i umrežavanja svih čimbenika neophodnih za konkurentnu i održivu poljoprivrednu proizvodnju. LINSA sustav čini mreža institucija koje osiguravaju učinkovito funkcioniranje sustava, počevši od proizvođača, obrazovnih i znanstvenih institucija, do tržišnih i državnih institucija. Bez istraživačkih i uzgojno-reproduktivnih centara u službi obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nema uspješne poljoprivrede.

Bez zadruga i proizvođačkih organizacija u današnjim tržišnim okolnostima, gdje veliki trgovački lanci u Hrvatskoj imaju više od 75% maloprodajnog tržišta, obiteljska poljoprivredna gospodarstva nemaju šanse, a 95% poljoprivrednih gospodarstava u Europi su obiteljska. Međutim, za razliku od hrvatskih ona su udružena, umrežena i konstantno usvajaju nova znanja koja im pružaju institucije LINSA sustava.