Piše: Martin Feldstein, profesor ekonomije na Sveučilištu Harvard i predsjednik Državnog ureda za gospodarska istraživanja u miru

Obamacare, koji je službeno poznat pod nazivom Zakon o zaštiti i pristupačnoj skrbi pacijenata, program je zdravstvenog osiguranja koji su uz jednoglasno protivljenje republikanaca u Kongresu izglasali američki predsjednik Barack Obama i kongresni demokrati.

Cilj je toga programa bio pokriti Amerikance bez privatnog i državnog zdravstvenog osiguranja, a takvih je oko 15 posto ukupnog američkog stanovništva. Glavno je pitanje hoće li funkcionirati onako kako je namijenjeno te trajno opstati. Postoji ozbiljan rizik da neće opstati. Potencijalno kobna mana Obamacarea upravo je ona osobina koja se zagovaratelja toga programa najviše dojmila: mogućnost da čak i oni s ozbiljnim zdravstvenim problemima plaćaju osiguranje po standardnoj premiji.

Državne subvencije

Zbog te će mogućnosti oni koji nisu bolesni izbjegavati osiguranje sve dok im ne priprijeti ozbiljna i skupa dijagnoza. Zbog susljednog preusmjerenja pacijenata od manjih prema predvidivo višim troškovima liječenja povisit će trošak osiguravatelja po osiguraniku i povećati premije koje moraju naplatiti. Kako premije budu rasle, čak će se i razmjerno zdravi odlučiti na odustajanje od osiguranja sve dok ih ne zadesi bolest, što će uzrokovati još veći porast prosječnih troškova i premija. Imajući to u vidu, tvorci Obamacarea uveli su obvezu kupnje osiguranja, to jest poslodavci s više od 50 zaposlenika nakon 2014. godine morat će kupiti odobrenu policu osiguranja za zaposlene na “puno radno vrijeme”. Pojedinici kojima poslodavac ne priskrbi osiguranje moraju ga sami platiti, a osobe nižih primanja dobit će državnu subvenciju. No ni obveza poslodavca ni obveza pojedinca vjerojatno neće biti učinkovite.

Poslodavci je mogu izbjeći tako što će zaposleniku broj radnih sati smanjiti na manje od trideset (koliko je prema zakonu puno radno vrijeme). No čak i za zaposlene na puno radno vrijeme tvrtke se mogu odlučiti na plaćanje manje kazne nego na plaćanje osiguranja. Kazna po zaposleniku iznosi 2000 dolara, što je znatno manje od trenutne prosječne premije od 16.000 dolara za obiteljske premije koje financira poslodavac. Neplaćanje osiguranja i plaćanje kazne osobito je privlačno rješenje za tvrtke ako zaposlenici po svojem dohotku imaju pravo na državnu subvenciju (koja je sada dostupna svima čiji je osobni dohodak četiri puta niži od razine siromaštva). Umjesto da povećava trošak premije za odobrenu policu, pametan poslodavac može platiti kaznu za neplaćanje osiguranja i povisiti plaće zaposlenika do te mjere da imaju više raspoložive gotovine nakon kupnje subvencionirane police osiguranja.

Čak i uz oba ta troška poslodavac financijski bolje stoji. Prema onome što se čuje u vijestima, poslodavci su već krenuli poduzimati takve korake. No najveća je opasnost za opstanak Obamacarea to što se mnogi pojedinci kojima poslodavac ne plaća osigranje neće sami osigurati, već će platiti kaznu u visini od 1 posto osobnog dohotka. Za takve je pojedince poželjnije rješenje da s kupnjom osiguranja čekaju do bolesti ili većih zdravstvenih troškova. Takva strategija osiguranja s počekom ima smisla ako dođe do kakve kronične bolesti ili bolesti koja zahtijeva operativni zahvat. U svakom od tih slučajeva pojedinac će moći uplatiti osiguranje nakon što primi dijagnozu. No što je sa srčanim udarom ili ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći? U takvim slučajevima pojedinci neće imati vremena uplatiti osiguranje koje im zakon dopušta. Ako se ne osiguraju unaprijed, čekaju ih strašni bolnički računi zbog kojih bi mogli zapasti u ozbiljne financijske probleme. Međutim, privatni osiguravatelji tome bi problemu mogli doskočiti stvaranjem novog tipa “hitnog osiguranja”, prema kojemu trenutno plaćanje osiguranja ne bi bilo potrebno, a pojedinci bi iskoristili opciju osiguranja s počekom. Takvo bi osiguranje pokrilo troškove koje bi pacijent nabio nakon neke intervencije zbog koje nije bilo vremena za kupnju polica koje se nude u sklopu programa Obamacare. Hitno osiguranje moglo bi pokriti i trošak zdravstvene skrbi do razdoblja “slobodnog upisa” za osiguranje krajem svake godine.

Hitno osiguranje

Intervju

“Uveli smo princip ‘istovrijedni rad – jednaka plaća’ u praksi, a ne samo kao pusto obećanje”

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Premija takve police bila bi vrlo niska, a pojedinci će biti prisiljeni na plaćanje razmjerno malene kazne za neosiguranost te povećanje kasnijeg troška kupnje pune police ako im zatreba. Međutim, kombinacija hitnog osiguranja i strategije osiguranja s počekom mnogima će i dalje biti povoljnija. Poslodavci s velikim brojem zaposlenih na puno radno vrijeme mogli bi svoje postojeće osiguravatelje potaknuti na razvoj polica hitnog osiguranja. Možda se čak odluče na osiguranje hitnog rizika svojih zaposlenika. Zbog opcije osiguranja s počekom broj osiguranih drastično bi pao dok bi premije rasle za neosigurane.

No možda postoji i bolji plan: ukidanje skupe porezne subvencije za osiguranje koje plaća poslodavac te iskorištavanje uštede za subvencioniranje kupnje privatnih polica osiguranja za sve putem doplata koje se određuju prema osobnom dohotku.

© Project Syndicate, 2013.