Na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa u četvrtak je predavanje održao američki profesor Jack Helmuth, dekan School of Managementa, Sveučilišta Michigan-Flint. Glavna tema predavanja američkog profesora bila je globalna kriza koja je prije nekoliko godina niknula u SAD-u, a potom se, poput virusa, počela širiti ostatkom svijeta i poprimila globalne razmjere.

Kriza je prešla u recesiju, koju imamo danas, i njezine su posljedice iznimno velike. Osim toga, profesor se kratko osvrnuo i na američke predsjedničke izbore koji će se održati u studenom ove godine.

Na samom početku predavanja govorio je o slobodi. Što je sloboda i kako se ona definira? S obzirom na to da svaka država ima vladu sa svojim zakonima kojima se svi moramo pokoravati, postoji li onda u današnjem svijetu slobodan čovjek u pravom smislu te riječi? Profesor je istaknuo kako je od samih početaka čovječanstva pa sve do danas samo pet posto ljudske populacije bilo slobodno. Postavlja pitanje kolika treba biti uloga vlade u današnjem društvu, odnosno treba li dopustiti vladi da regulira tržište ili se više treba osloniti na privatni sektor? To je zapravo pitanje koje se može postaviti i na drugačiji način: ponuditi društvu rješenja ili slobodu? Pitanje je vrlo kompleksno, pa samim time i njegov odgovor koji za sobom povlači brojne implikacije.

Govoreći o slobodi, profesor se pita hoće li daljnje usporavanje ekonomskog rasta na Zapadu utjecati na još veću intervenciju od strane vlada i hoće li odgovor, odnosno rješenje za gospodarski oporavak, biti rast privatnog sektora ili rast javnog sektora?

Osvrćući se na to, navodi citat Geralda R. Forda koji kaže: “Vlada koja svom narodu može dati sve, jednako tako sve to može i oduzeti”. Samim time nije potrebno detaljnije pojašnjavati gore navedena pitanja jer je sve jasno.

Kao klasičan primjer vladine intervencije navodi kinesku politiku o jednom djetetu, što je zapravo vrlo kontroverzan primjer. Kina je tu politiku uvela 1978. godine i cilj joj je bio reducirati enormni rast kineskog stanovništva radi rješavanja socijalnih, ekonomskih i okolišnih problema koji su se javili zbog prevelikog broja stanovnika. Politika je još uvijek na snazi, a kineski čelnici su istaknuli da će ostati barem do 2015. godine.

Kako bi dočarao što intervencija vlade znači, profesor daje primjer s automobilskim spremnikom goriva. Navodi dva ekstremna slučaja. Prvi je kad nemamo novaca za gorivo pa je spremnik prazan. To je ekonomija u kojoj postoje stopostotni državni izdaci. Nema prihoda od poreza i nema poslova u privatnom sektoru. Druga krajnost je kad imamo pun spremnik. U tom slučaju postoji puna zaposlenost i korištenje dostupnih resursa. U takvoj ekonomiji postoje i porezni prihodi. Zaključuje je kako je većina današnjih ekonomija mnogo bliže prvom ekstremu, odnosno praznom spremniku.

Govoreći o globalnoj recesiji navodi njene uzroke i posljedice koje je donijela sa sobom.

pametno rješenje

Monri Payments prvi u regiji trgovcima omogućuje Click to Pay rješenje u suradnji s Mastercardom

mikro poduzetnici

Velike promjene ne donose samo veliki sustavi

Kao glavne uzroke navodi nekretninski mjehur koji se pojavio u SAD-u. Vlada je dopustila da se on dogodi i do njega je došlo zbog politike vrlo niskih kamatnih stopa. Ljudi su uzimali kredite i kupovali nekretnine, kupovali pa prodavali i tako sve unedogled. Stvorio se mjehur. No svaki mjehur, prije ili kasnije, mora puknuti. Tako je i ovaj, stvorila se financijska kriza iz koje je nastala recesija koja je potom poprimila globalne razmjere i s kojom se danas svi suočavamo. Kao drugi uzrok krize navodi razne sustave stimulacija (za porezne olakšice, novčanice, itd.) 2009. godine.

Glavne posljedice recesije još se uvijek osjećaju i nitko ne može sa sigurnošću reći kada će nestati. Kao glavne posljedice navodi pogoršanje regulatorne i poslovne klime, nastavak sporog američkog ekonomskog rasta, američku financijsku krizu i globalne posljedice (kriza u eurozoni, dužnička kriza, itd.). Do recesije je došlo i zbog jako sporog ekonomskog rasta pa su ujedno i zemlje koje su imale najslabiji rast, najteže pogođene recesijom. Istaknuo je kako su Amerikanci izazvali krizu, a nisu ponudili rješenje.

U nastavku se osvrnuo na osnove ekonomije te spomenuo dva temeljna ekonomska pravca koji su daljnji postulat za razvoj svih ostalih pravaca i ekonomskih teorija. Radi se, naravno, o keynesijanizmu i monetarizmu. Keynesijanizam ili Keynesova škola je makroekonomska škola koja se temelji na idejama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. No da ne navodimo sad sve detalje, suština te teorije je naglašena uloga državne regulacije. Keynes je smatrao kako je tržište samo po sebi nedovoljno efikasno pa je potrebna fiskalna politika vlade i monetarna politika centralne banke kako bi se ono dovelo u ravnotežu.

S druge strane, monterizam je proizašao iz neoklasične škole i to je zapravo naziv za teoriju novca, a temeljni predstavnik i idejni nositelj tog pravca bio je američki profesor Milton Friedman. Monetaristi se uglavnom bave tržištem novca, njegovom ponudom i potražnjom. Glavni cilj monetarne politike trebao bi biti stabilizacija cijena i što niža stopa inflacije.

Helmuth ističe kako monetaristi zagovaraju ciljani rast ponude novca, ali bez manipulacije kamatnim stopama. Dao je i klasičnu definiciju ukupne ponude novca koja se definira kao zbroj M1, M2 i depozita po viđenju čime se dobiva M3. Ističe kako je američka vlada 2009. godine naprosto prestala izvještavati javnost o ponudi M3 i nije posve siguran kako i zašto je do toga došlo.

Kao oportunitetni trošak velike recesije navodi razliku između rasta BDP-a od 2% i rasta od 4%. Rast BDP-a od 2 posto godišnje donosi oko 303,52 milijardi dolara nominalnog BDP-a. S druge strane, rast BDP-a po stopi od 4 posto donosi nominalni BDP u iznosu od 607,04 milijardi dolara. Razlika baš i nije zanemariva. Američki će BDP stoga po stopi rasta od 2 posto, u 2020. godini iznositi oko 17,781.2 milijardi dolara. Po stopi rasta BDP-a od 4 posto on bi iznosio 20,769.5 milijardi dolara.

Za kraj napominje kako je o recesiji napisano oko 21 knjiga i svaka od njih drugačije tumači veliku financijsku krizu. Dr. Andrew W. Lo, ekonomski stručnjak sa MIT-a, napisao je jednu knjigu koja obuhvaća sadržaj svih ostalih. On je ustanovio kako svaki stručnjak navodi neke druge uzroke koji su doveli do krize, što je doista zadivljujuće, i krajnje nelogično u jednu ruku, s obzirom na to da živimo u informacijskoj eri, odnosno kad su informacije svima dostupne. Ili je to samo iluzija? Naime, takve bi se razlike od autora do autora mogle očekivati samo u slučaju nedostatka podataka i relevantnih informacija.

Kratko se osvrnuo i na predsjedničke izbore u SAD-u koji će se održati u studenom ove godine. Dva su kandidata, trenutni američki predsjednik Barack Obama, pripadnik Demokratske stranke. Na drugoj strani imamo Mitta Romneya, predstavnika republikanaca.

Helmuth napominje da bi Obama mogao osvojiti izbore, ali smatra da neće imati kontrolu nad Kongresom. U tom će se scenariju nastaviti mutnje u Washingtonu, s ciljem zaustavljanja ljevičarskih ciljeva. To će rezultirati ekonomskom neizvjesnošću, malim budžetom i nesuočavanjem sa dužničkom krizom.

Ističe kako su, uz sve servirane laži i milijarde dolara utrošenih na kampanje, izbori u SAD-u zapravo svojevrsni referendum o ulozi vlade. Dakle suština američkih predsjedničkih izbora zapravo se svodi na odluku o tome koliko će moći pripadati privatnom, a koliko javnom sektoru.