Ove godine obilježava se stota godišnjica dvaju sasvim različitih institucijskih inovacija u američkoj gospodarskoj politici: uvođenja saveznog poreza na dohodak i osnivanja Banke saveznih rezervi (FED). Obje obljetnice važno je obilježiti, ako zbog ničega drugoga, a onda jer nam prijeti zaborav svega što smo otad naučili.

U početku se ni porez na dohodak ni Banka saveznih rezervi nisu povezivali s eksplicitnim koncepcijama fiskalne i monetarne politike. Zapravo, sve do iskustva koje smo stekli 1930-ih nitko ih nije smatrao instrumentima makroekonomskog upravljanja. John Maynard Keynes istaknuo je prednosti fiskalnih poticaja u okolnostima sličnima onima za vrijeme Velike depresije. Milton Friedman za Depresiju je okrivio FED, i to iz razloga što je dopustio smanjenje novčanih zaliha. Uz Keynesa vežemo vjerovanje u aktivističku gospodarsku politiku koja cilja na jamstvo protucikličkih reakcija na ekonomske fluktuacije, odnosno ekspanzionističke mjere za vrijeme recesije te strože mjere i stezanje u razdobljima gospodarskog uspona.

Za razliku od njega, Friedman se opirao diskrecijskim mjerama, uvjeren da vladine institucije nisu sposobne odrediti pravi i pogodan trenutak. No obojica su se opirali procikličkim mjerama poput sasvim pogrešnog američkog fiskalnog i monetarnog stezanja 1937. godine. Naime, tada je, prije nego što se gospodarstvo u potpunosti oporavilo, predsjednik Roosevelt povisio poreze i srezao potrošnju, dok je Banka saveznih rezervi povisila preduvjete za rezerve, što je produljilo i pogoršalo Veliku depresiju.Nakon Drugog svjetskog rata studenti i ekonomisti u upravi izvukli su pouke 1930-ih. No zbivanja iz posljednjih nekoliko desetljeća, primjerice visoka inflacija tijekom 1970-ih, kao da su donijeli zaborav naučenoga. Kao posljedica toga danas mnoge razvijene zemlje ponavljaju pogrešku iz 1937. usprkos činjenici da su okružene sličnim makroekonomskih uvjetima: visokom nezaposlenošću, niskom inflacijom i kamatnim stopama blizu nule. 

Prednosti i nedostaci štednje
Danas se do u tančine raspravlja o prednostima i nedostacima štednje. Zagovornici štednje s punim pravom naglašavaju da trajno ekspanzionističke makroekonomske mjere vode prema neodrživom stanju deficita, dugovanja i inflaciji. Zagovornici poticaja, pak, s punim pravom primjećuju kako su izravne posljedice stezanja nakon krize nastavak nezaposlenosti, spori rast i povećanje omjera dugovanja prema BDP-u. Oni koji se zalažu za procikličke mjere, kako u SAD-u, tako i u Europi, obuhvaćaju najgore iz navedena dva svijeta jer zagovaraju ekspanzionističke mjere za vrijeme gospodarskog uspona, na primjer od 2003. do 2007. te mjere štednje u doba recesije, dakle od 2008. do 2012. Međutim, ako su oni koju su za protucikličke mjere u pravu kada tvrde da gospodarske uspone i padove treba ublažavati, a ne naglašavati, mi i dalje ne znamo koji lijek je bolji, monetarni ili fiskalni poticaj.John Hicks upravo se ovim pitanjem pozabavio u svojemu slavnom članku iz 1937. pod naslovom "Keynes i klasici" ("Mr. Keynes and the Classics"). U uvjetima koji su vladali tada, a dominantni su i danas (visoka stopa nezaposlenosti, niska inflacija i kamatne stope blizu nule), monetarna ekspanzija neće polučiti veći uspjeh jer ne može spustiti kamatne stope ispod nule. Nije najizglednije da će poduzeća reagirati na lako dostupan novac ulaganjem u novi fizički kapital i rad ako ne mogu prodati ono što već proizvode u tvornicama koje već imaju s radnicima koje već zapošljavaju.

U takvim je uvjetima fiskalni poticaj učinkovitiji jer stvara potražnju za dobrima bez povećanja iznimno niskih kamatnih stopa i podrivanja potražnje privatnog sektora.Ništa od navedenog ne bi trebalo biti kontroverzno. U uvodnim predavanjima ekonomije nekad se isticalo keynesijanski efekt umnožavanja: primatelji državne potrošnje (ili potrošnje općenito potaknute poreznim rezovima ili transferima) na povećanje prihoda reagiraju povećanjem potrošnje, kao i primatelji te potrošnje, i tako dalje. Ponovno se pokazuje kako je učinak umnožavanja relevantan i u uvjetima koji trenutačno vladaju jer se njime ne potiče povećanje inflacije i kamatnih stopa (što znači da to neće utjecati na privatnu potrošnju). Na žalost, mnogi su ekonomisti i političari zaboravili gotovo sve što su nekada znali (ili su ih zaslijepile nove teorije o neučinkovitosti mjera). Tako su kad je recesija najžešće udarila, 2008. i 2009., čak i zagovornici fiskalnih poticaja snizili svoje procjene vezane uz efekt umnožavanja. No ustrajna teška recesija u V. Britaniji i ostalim zemljama koje su se odlučile na fiskalno stezanje daje naslutiti da učinak umnožavanja nije samo pozitivan, nego i veći od jedan, baš kao što je drevna mudrost prorekla. Međunarodni monetarni fond na to je odgovorio trenutačnim priznanjem kako su službene prognoze, uključujući i njegove vlastite, podcijenile razmjere umnožavanja.

Stručnost i praksa
Naravno, učinci fiskalnih mjera nikada nisu zajamčeni. Nikada se ne zna hoće li podizanje razine dugovanja uznemiriti međunarodne ulagače, koji će u tom slučaju početi zahtijevati naglo povećanje kamatnih stopa, što se dogodilo zemljama europske periferije 2010. godine. Također ne možemo sa sigurnošću tvrditi koliko će opsežne biti negativne dugoročne posljedice visokih stopa poreza na gospodarski rast. A i monetarna politika mnogo je jasnija nego u prošlosti. Tako se u jednom nedavno izdanom i dobro prihvaćenom članku tvrdi da je monetarna politika znanost, a fiskalna politika alkemija.Točno je, stručnost i praksa u suvremenim središnjim bankama predstavlja najbolje od onoga što moderno društvo ima za ponuditi, dok je fiskalna politika u sferi iznimno politiziranog procesa koji nema pristup bogatstvu ekonomskih saznanja te je gotovo isključivo motiviran željom dužnosnika da budu reizabrani.

No problem s alkemičarima i njihovom potragom za kamenom mudraca nije to što su bili glupi ili sebični, a ni to što su ih politički vođe odbijali poslušati. Razina znanja u to doba nije mogla parirati suvremenoj kemiji.U tom se smislu termin alkemija može primijeniti na one prije Keynesa, poput Andrewa Mellona, bivšeg američkog ministra financija, čiji je recept na početku Velike depresije bio "likvidacija rada, likvidacija zaliha, likvidacija poljoprivrednika i likvidacija nekretnina" kako bi se "iz sustava pročistila pokvarenost". Taj se termin odnosi i na one koji danas zagovaraju povratak monetarne politike na zlatni standard iz razdoblja prije 1914. godine. To ne znači da su se fiskalna ili monetarna politika popele na razinu pravih znanosti poput kemije, koje se temelje na prirodnim zakonitostima i imaju precizne i predvidive ishode. Međutim, od 1913. godine neupitno smo naučili da je fiskalna ekspanzija ispravna mjera u određenim gospodarskim uvjetima, dok je u drugima potpuno neprihvatljiva. 

© Project Syndicate, 2013. 
wwww.project-syndicate.org

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?