Kada su netom nakon Drugog svjetskog rata uspostavljeni Ujedinjeni narodi i ostale institucije prema sporazumu Bretton Woods, gospodarska i politička moć pripala je zemljama "pobjednicama", što je olakšalo postizanje konsenzusa o tome kako iznova uspostaviti svjetski poredak.

No otad je globalno rukovodstvo postalo podosta netransparentno i presloženo te onemogućuje napredak u područjima od velike važnosti za čitavi svijet.Nije u pitanju samo činjenica što UN sada broji preko 190 država članica, već i to što se umnožio broj javno financiranih međunarodnih institucija, s time da od Drugog svjetskog rata niti jedna multilateralna ustanova nije prekinula s djelovanjem. Rezultat svega toga je neučinkovita i zbunjujuća mješavina ovlasti koje se isprepliću. Istodobno velikim dijelovima međunarodnog sustava manjka sredstava za postizanje značajnijeg napretka u područjima od ključne važnosti, što je problem koji će se samo dodatno pogoršavati kako budu rasle potrebe i očekivanja sve brojnijeg svjetskog stanovništva. U tom kontekstu se napredak u pogledu globalnih problema kao što su klimatske promjene, kibernetski zločin, prihodovna nejednakost i kronični teret bolesti doima izvan dohvata.

Nadmetanje stručnjacima
Naravno, nastojanja mnogih javno financiranih tijela imaju opipljiv i trajan pozitivni učinak na svijet. Naime, međunarodne su institucije leglo inicijativa koje smatramo prekretnicama na raznolikim područjima, uključujući zdravlje, financije, ekonomiju, ljudska prava i mirotvorna nastojanja. No sve više se te institucije percipiraju kao nedostupne, neučinkovite i netransparentne, zbog čega ih državne vlade počinju ignorirati. A kako se smanjuju njihova vjerodostojnost i financijska sredstva, tako im se smanjuje i učinkovitost. Rješavanje izazova 21. stoljeća zahtijevat će opsežnu reviziju i obnovu međunarodnih institucija. U izvješću pod nazivom Danas za budućnost Komisija Oxford Martin za buduće naraštaje, koja se sastoji od iskusnih čelnika i akademika sastala se s ciljem iznalaženja rješenja za globalne izazove te predložila mehanizme za provođenje tog procesa. Na primjer, uvođenjem roka isteka u upravljačke strukture javno financiranih međunarodnih institucija osigurala bi se redovita revizija njihove organizacijske uspješnosti i svrhe. Institucije koje su ispunile svoju svrhu ili se pokazale nesposobnima učinkovito reagirati na promjenu potreba trebale bi biti ukinute, a njihova sredstva preusmjerena u produktivnije pothvate.

Žele li izbjeći tu sudbinu, postojeće institucije moraju se prilagoditi promjeni u dinamici globalne moći. To podrazumijeva veću zastupljenost ne samo glavnih gospodarstava u usponu, kao što su Kina, Indija i Brazil, nego i država poput Nigerije i Indonezije, koje zajedno imaju preko 400 milijuna stanovnika. Nadalje, u donošenje odluka na svjetskoj razini danas je uključeno četiri puta više zemalja nego u doba netom nakon Drugog svjetskog rata, da ne spominjemo niz nevladinih organizacija i udruga građana, zbog čega je cijeli proces zbrkan i nerijetko neproduktivan.Procesi donošenja odluka na svjetskoj razini moraju biti što bolje organizirani i što učinkovitiji. Kada se danas sastaju brojni odbori, zemlje koje imaju najveću ekipu stručnjaka dominiraju sastankom te u biti isključuju većinu država iz ključnih odluka i posljedičnog značajnog dijaloga.

Delegiranje moći
Imamo li namjeru povećati produktivnost svjetskog pregovaranja, Komisija Oxford Martin predlaže osnivanje koalicija motiviranih država, uz druge igrače poput gradova i tvrtki. Kako se ishodi budu poboljšavali, legitimnost međunarodnih tijela će jačati, što će pak s vremenom doprinijeti spremnosti zemalja da im delegiraju moć.Nadalje, ova komisija predlaže osnivanje dobrovoljnih platformi putem kojih bi se olakšalo ostvarivanje globalnih sporazuma na područjima od ključne važnosti. Na primjer, oporezivanje i suradnja po pitanju regulative pomogla bi pojedinačnim državama u borbi protiv neplaćanja poreza i usklađivanja oporezivanja poslovanja, istodobno promičući razmjenu informacija i suradnju općenito. S obzirom da bi vlade na ovaj način naučile surađivati, kako međusobno, tako i s drugim igračima kao što su poduzeća i udruge civilnog društva, vratilo bi se povjerenje u međunarodnu suradnju. U takvom bi okružju prekid zastoja po hitnim globalnim problemima bilo puno lakše postići nego u trenutnoj atmosferi nepovjerenja i razočaranja. 

© Project Syndicate, 2013.

Koautor Ian Goldin je ravnatelj Fakulteta Oxford Martin pri Sveučilištu u Oxfordu

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji