Brojni komentatori opisali su pobjedu Emmanuela Macrona na francuskim političkim izborima kao trijumf desnog centra, jer je on dobio glasove koji bi u suprotnom bili otišli mainstream konzervativnom kandidatu Françoisu Fillonu, popraćenom skandalima. No, ova izborna dinamika ne pogađa srž značenja Macronove pobjede. Bilo bi preciznije tvrditi da je Macron presjekao tradicionalne stranačke podjele i stajao kao kandidat onih koji vjeruju da će, putem odgovarajućeg načina upravljanja i nove tehnologije, europske integracije i snage globalizacije dovesti do blagodati za širu javnost.

Za razliku od toga, većina Macronovih protivnika samo je raspirivala bojazni vezane uz današnju ekonomsku stvarnost. Razmotrite sljedeće statističke podatke prvog kruga francuskih izbora: 42% Macronovih pristaša u prošlosti je simpatiziralo Socijalističku stranku; dok je ostalih 36% bilo sklono pružiti podršku centristima. Ti podaci nagoviještaju da glasači lijevog krila i oni u centru predstavljaju najveći dio Macronove baze potpore i da su ga smatrali kandidatom centristom lijevog krila, a ne desnog. Doista, Macron potječe iz moderne proglobalizacijske centrističke ljevice. Nedavno je bio član vlade bivšeg francuskog predsjednika François Hollanda; te je, prethodno u njegovoj karijeri, njegov mentor bio bivši socijalistički premijer Michel Rocard. 

Srušio stare prepreke
No, čak i ako Macron nije u potpunosti raščistio sa svojoj političkom prošlošću, srušio je tradicionalne stranačke prepreke, kao i prepreke političkog identiteta, dosegnuvši glasače diljem političkog spektra, izuzev onih koji pripadaju ekstremnoj ljevici i ekstremnoj desnici. Ako ništa drugo, brojni pokušaji ograničavajućeg svrstavanja Macrona u tradicionalne francuske političke arhetipove pokazuju da je europskoj i globalnoj politici očito očajnički potrebno preoblikovanje uslijed novih prepirki, prikaza stanja stvari i razdora.

Tranzicijska vlada koju je Macron oformio neposredno nakon izbora odražava veliku raznolikost, ne samo po pitanju spola, već također i obzirom na političko iskustvo i pripadnost. Macronov kabinet potječe iz centrističkih i ljevičarskih stranaka, kao i onih koje se naginju prema desnom krilu, uključujući Socijaliste i Zelene. No, njegovo imenovanje republikanaca desnog centra kao što su Bruno Le Maire i Gérald Darmanin od izričitog je značaja, jer sukladno podacima anketnih istraživanja, Macronova je poruka izazvala najmanji odjek među glasačima koji naginju desnom krilu. Povrh toga, imenovanjem Édouarda Philippea premijerom, koji također pripada republikancima, Macron je postao još odlučniji u svom opredjeljenju za transformacijom francuske politike. Njegova će vlada proširiti politički spektar od prvog dana. 

Fleksibilnije tržište rada
Kao socio-liberalni kreator politika s dobrim uvidom u funkcioniranje globalnog gospodarstva, Macron bi mogao postati ono za čim su progresivci posvuda tragali. Kako bi to učinio, on će morati sklopiti novi socijalni sporazum koji štiti najranjivije od brzih promjena i naglih raskola svojstvenih fleksibilnom otvorenom gospodarstvu dvadeset prvog stoljeća. To je nesumnjivo ogroman izazov. Ali ako Macron uspije, ispunit će ideju o "modernosti" o kojoj su reformisti dugo sanjali.  

Novi francuski socijalni sporazum za dvadeset prvo stoljeće mora se temeljiti na tri stupa, počevši sa snažnim politikama socijalne sigurnosti, koje će omogućiti poboljšanu fleksibilnost tržišta rada i veću ekonomsku dinamiku. Primjerice, sustav koji je u Francuskoj trenutno na snazi bio bi znatno učinkovitiji kad bi se pobrinuo za radnike čija je mobilnost u današnje vrijeme u porastu. Svi bi francuski građani uživali u dobrobitima prenosivih mjera socijalne zaštite koje ih prate tijekom njihovog života, bilo da su u potrazi za novim zaposlenjima ili prilikama vezanim uz obrazovanje ili prekvalifikacije. 

Neće igrati u obrani
Drugi stup je industrijski sustav koji potiče tehnološko prelijevanje i inovacije te poduzetništvo, kako bi novi sudionici na tržištu mogli konkurirati postojećim tvrtkama diljem svih sektora. Naposljetku, novi socijalni sporazum mora ostati dosljedan snažnom opredjeljenju otvorenosti gospodarstva, europskim integracijama i globalizaciji. Oni koji su glasali za Macrona u prvom krugu izbora – kad je teren još uvijek bio prenapućen ostalim kandidatima – vjerovali su da ta tri stupa nisu samo kompatibilna, već se uzajamno osnažuju. Dok su se lijevo orijentirani kandidati tradicionalno usredotočili samo na socijalnu solidarnost – ponekad do odbacivanja europskih integracija – Macron je obećao da će se istovremeno zauzeti za socijalnu pravdu, rast i otvorenost.

A onima iz desnog centra obećao je da će, uz reformu sustava socijalne politike, Francuska također dobiti veću količinu tržišne fleksibilnosti i inovacija. Razvojem novog socijalnog sporazuma, Macron bi mogao nacrtati novu političku kartu Francuske. U ovom trenutku, Francuska je uglavnom zapela u "konzervativizmu dvostrukih standarda," gdje konzervativci desnog krila zagovaraju slabiju socijalnu politiku kao način poboljšanja konkurentnosti, dok lijevo orijentirani "konzervativci" zagovaraju stajalište da se jednostavno ne može provesti reforma postojećeg sustava.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

 Tijekom Macronovog mandata mogao bi se pojaviti novi progresivni politički sustav temeljen na sintezi socijalnih politika i liberalizacije. Nadalje, po pitanju Europe Macron neće igrati u obrani. On je dobrano obznanio svoje potpuno opredjeljenje za europski projekt i čini se da je uz njega važan segment francuskog stanovništva. Za razliku od brojnih svojih protivnika na izborima, Macron vidi Europu kao izvor rješenja, a ne problema. Uspješan Macronov predsjednički mandat predstavljao bi korak naprijed u korištenju privlačnog postupanja u okviru EU, udruživanje rizika i veći utjecaj u globalnim pitanjima u cilju preobrazbe Europe u pokretača ljudskog napretka. Takva je uloga dolična za Francusku i njenog predsjednika. 

Suautorica Caroline Conroy je istraživačka analitičarka na Brookings Institutu

© Project Syndicate, 2016.