Vlada bi trebala zadužiti ekipu nezavisnih ekonomskih stručnjaka da joj svakog kvartala procijene koliko Hrvatska gospodarski gubi samo na primjeru slabe borbe protiv korupcije koju treba voditi aparat javne vlasti. Nepopularna istina s kojima bi se Vlada suočila već u prvom takvom izvješću izazvala bi, računamo li s jedinom logičnom reakcijom, prijeko potrebni pritisak na podizanje razine djelotvornosti u suzbijanju korupcije kod svih kontrolnih mehanizama države. Takva bi praksa u znatnoj mjeri relativizirala težinu kritika kojima se propituje Vladina stvarna politička volja za obračun s velikim ribama, posebice kad bi se prijave USKOK-u pokazale osnovanima.

Najkonkurentnije zemlje
Prve procjene pokazuju da se ovdje oko šest milijardi kuna godišnje realizira u obliku mita. Neovisno o konačnoj brojci, da korupciju razokrivaju oni koji su za to zaduženi – inspekcije, revizija, poreznici, carinici, financijski policajaci, nadzor nad javnim nabavama, ekonomske koristi bile bi vidljive u većim privatnim investicijama, boljem kreditnom rejtingu, smanjenju sive ekonomije, troškova poslovanja, te dohodovne nejednakosti. Najkonkuretnije zemlje, podsjetimo, imaju indikator percepcije korupcije na najnižoj razini, a korupcija ruši konkuretnost u Hrvatskoj jer dok kapital dođe do konačne uporabe, to stoji više nego što bi stajalo, primjerice, u Slovačkoj ili Mađarskoj budući da se ovdje usput na mitologiji pogubi najviše kuna. U javnoj vlasti postoje brojna mjesta od kojih poduzetnički projekti ovise jer čekaju na odluke, razne dozvole i slično. Registrirano je tek sada – i to u trećoj, a ne prvoj ili drugoj godini provedbe Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije i akcijskog plana – da nema nikakvog rezultata u pogledu konkretnog doprinosa suzbijanju korupcije od onih koje država za to, pored ostalog, plaća. To potvrđuje s iznimkom policije i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić.

U odnosu, dakle, na vrlo široko regulirano područje kontrole i prevencije, gdje državni službenici i dužnosnici trebaju u okviru svog posla otkrivati i prijavljivati sumnje na korupciju, a ne kočiti poduzetništvo, u praksi vlada nezainteresiranost. U glomaznom sustavu na tisuće djelatnika javne vlasti odlučuju o konkretnim zahtjevima poduzetnika ili imaju ovlasti u donošenju podzakonskih propisa i mjera politike. Ekonomisti naglašavaju da se tamo nalaze brojne pozicije koje omogućuju korupcijske aktivnosti kojima se ostvaruje nezakonita ekonomska renta. Govorimo o obrascu ponašanja koji Vlada treba hitno mijenjati jer se u ekonomskom smislu korupcija definira kao rezultat ponude i potražnje za koruptivnim djelovanjem, a neotkrivanje korupcije u uvjetima percepcije o njezinoj raširenosti signalizira da ona zapravo veoma dobro funkcionira. Ključan preduvjet koji i potiče na sumnje da se unutar državnog aparata može baš tako djelovati, pa se zato i ne otkriva korupcija, postoji i tamo gdje se može djelovati diskrecijskim pravom. U ekonomskoj teoriji ističe se drugi važan preduvjet za bujanje korupcije u državnim redovima u obliku slabih političkih, pravnih i administrativnih institucija, a njihov snažni reformski zamah tek čeka Hrvatsku. Sadašnje institucije javne vlasti koje nisu dovoljno jake da se tome odupru omogućuju djelatnicima javne uprave da ostvare privatne koristi od zloporabe ovlasti koje su im zakonski dodijeljene. Iznevjerena su tako posve logično velika očekivanja javnosti i poslovne zajednice u suzbijanje korupcije u pogledu kvalitetnije poslovne klime. Tako velika očekivanja ne mogu se zadovoljiti s nekoliko slučajeva najvećih korupcijskih afera u redovima državne vlasti – HFP-u ili Uredu državne uprave u Dubrovniku. K tome, nisu ih otkrile državne službe nego su mitologiju prijavili hrabri poduzetnici, a kad USKOK krene u takve priče obično ima visoku produkciju jer jedna afera sama otvara drugu. Manjak pomaka u otkrivanju korupcije od strane članova državnog aparata rezultira kaznom u vidu gotovo jednako prisutne visoke percepcije korupcije. Govori se i dalje o problematičnoj raširenosti korupcije, a bez obzira na određena poboljšanja, više od 30 istraživanja korupcije na svjetskoj razini za Hrvatsku bilježi spor napredak, te o njoj opetovano i sve jače svjedoče domaći poduzetnici koji iznose svoje slučajeve u javnost. Stižu i kritike iz pojedinih stranih gospodarskh predstavništava.

Društveni preokret
Sva izvješća EK o napretku Hrvatske, kad je tema suzbijanje korupcije, ne bilježe značajan napredak osim u dijelu konkretnih rezultata USKOK-a, odnosno DORH-a. Pohvale se još samo tiču zakonodavnog okvira i realativno skromnih materijalnih unaprjeđenja, i to je otprilike sve. Budući da je državni kontrolni aparat nedjelotvoran u otkrivanju korupcije, a želi li se postići društveni preokret, za famoznu petu brzinu u provođenju reformi potreban je saldo svih kontrolnih mehanizama u državnom aparatu jer ovako kako djeluje služi kao ‘lakmus papir’ za korupciju. Tamo gdje se nalaze nositelji javnih ovlasti korupcija je po definiciji prisutna, a kad se ona tamo propušta ili ne registrira, to ne znači da nije prisutna. Podrazumijeva se da cilj u sustavu javne vlasti nije ne vidjeti namještanja poslova ili otezanja s izdavanjem dozvola, ali postojeći mahanizmi ne funkcioniraju. Stoga bi Vlada trebala mobilizirati sve one koji svoju plaću dobivaju od državnog proračuna, a radna mjesta su im kontrolnog karaktera, da u interesu gospodarskog i ekonomskog razvoja prijavljuju sumnje na korupciju. Kako će to učiniti, pitanje je i glavni zadatak na kojem ubrzano treba raditi vrh izvršne vlasti želi li ostvariti rezultate u suzbijanju korupcije. U suprotnome, rast će samo nezakonita imovina pojednica koju informatički inferiorna Porezna uprava ne može još ni detektirati jer nema tzv. poreznog broja, a ministar financija računat će koliko raste rupa u rashodima zdravstva umjesto da ubire više prihoda od snažnijeg gopodarstva.