Bilo kakvo gospodarsko usporavanje povećava dužničko opterećenje, bilo da je riječ o građanima ili državi. Danas i jedni i drugi traže način kako smanjiti teret duga, a neki bi mu voljeli izmaknuti. Frustrirani i bijesni stanovnici, osobito južne Europe, nerijetko kao model navode izlazak Argentine iz međunarodne zajednice 2001. godine. Argentina je tada upotrijebila mješavinu prisile i pregovora ne bi li se izvukla iz hrpe dugova koje je nagomilala 90-ih te zapravo izbacila iz zemlje strane vjerovnike, koji su smatrani opasnima i zlokobnima. Devedesetih je Argentina sama sebi vezala ruke vezanjem vrijednosti valute uz dolar ne bi li poboljšala svoju dužničku vjerodostojnost. Ta se strategija pokazala iznimno uspješnom: veliki kreditni priljev koji je to privuklo pokrenuo je inflacijsku eksploziju, što je smanjilo konkurentnost cijele države. Do 2001. godine kombinacija devalvacije (oslobađanja iz valutne luđačke košulje) i djelomična bankrota bila je neizbježna. Za djelomičnim bankrotom uslijedilo je dobrovoljno nominalno restrukturiranje, tijekom kojega su vjerovnici pozvani na preuzimanje određenih gubitaka.

Američka presuda
Dosad se argentinski model činio uspješnim jer je nakon 2001. ta zemlja ostvarila znatan gospodarski rast. Upravo je zbog toga taj model iznimno privlačan dugom opterećenim Europljanima s juga kontinenta.No, zbog najnovije presude suda u New Yorku, prema kojoj je Argentina proglašena krivcem u slučaju koji su na razmatranje stavili vjerovnici hedge fonda, ulozi glede nemogućnosti otplate dugova i bankrota država znatno su se povisili. Kada sud presudi u korist onoga koji je prekinuo suradnju, a prava prevrtljivih vjerovnika se priznaju i u drugim područjima, nastojanja u vezi s "dobrovoljnim" restrukturiranjem postaju neodrživa. Sve više strana u sličnim situacijama opirat će se otpisu dugova te se pokušati domoći bilo čega što im je dostupno. Argentini je voda došla do grla. Jedan od vjerovnika u čiju je korist presuđeno u New Yorku, tvrtka Elliott Capital, već je uspješno zaplijenio brod ARA Libertad argentinske mornarice u Gani. Ako se ta odluka pokaže početkom naplate argentinske neotplate drugih obveza, međunarodna trgovina postat će nemoguća, ponestat će robe, a inflacija će se povećati.

Argentinski model smanjenja dugova iz dvijetisućitih srušio se poput kule od karata, baš kao i njezin model zaduživanja iz 90-ih. Dvije su činjenice stvorile naizgled nerješivu nedoumicu te pretvorile zemlje poput Argentine i Grčke u žrtve nemoguće logike. Prvo, dug neprestano raste. Drugo, nema istinski zadovoljavajućega načina kako ga se riješiti. Eksplozivan rast financijskog sektora u posljednja dva desetljeća potaknuo je gomilanje velikih dugova. Zbog izostanka pozitivnog šoka poput ubrzanja rasta BDP-a servisiranje duga pretvara se u nemoguću misiju, barem za određeni broj dužnika. Istinski bankroti suverenih država zbog dugova iznimno su rijetka pojava. I za dužnike i za vjerovnike rizik i cijena toga jednostavno su previsoki. Dužnik je u tom slučaju izoliran iz međunarodnog tržišta, a vjerovnicima zbog velikih neotplaćenih iznosa prijeti nesolventnost. Rezultat toga komplicirana je igra koju danas pratimo u sagi o dobrovoljnom grčkom restrukturiranju, u kojoj obje strane stoje na rubu litice i odbijaju se izravno sukobiti jer znaju da bi se time sunovratile u bezdan.

Latinoameričke lekcije
Latinska Amerika to je iskusila 80-ih, kada je njezina dužnička računica postala neodrživa. Na početku te krize kapitalna izloženost glavnih američkih financijskih institucija u Latinskoj Americi iznosila je gotovo 200 posto, pa je priznanje neodrživosti dugova postalo najsigurniji put prema rušenju globalnoga financijskog sustava.Većina velikih latinoameričkih dužnika poduzela je sve i pretrpjela mnogo toga ne bi li izbjegla bankrot. Jedina iznimka bio je Peru, koji je 1985. bankrotirao. Od velikih dužnika jedino je Brazil 1987. službeno proglasio nemogućnost otplate dugova, ali samo nakratko. Kako je predsjednik José Sarney priznao: "Činjenica je da mi ne možemo uništiti međunarodni sustav. Možemo ga samo ozlijediti, ali on nas može uništiti".Banke su 80-ih tiskale novac u pokušaju da se izvuku iz krize. Rješavanje suvremenih dužničkih kriza uvijek uključuje i neobičnu logiku izbacivanja dobrog novca zajedno s lošim u nadi da će se time prikriti neodrživost u samim temeljima. Ta logika primijenjena je i na krizu eura, za koje je službeni novac preuzeo mjesto rizičnih investicija privatnog sektora.

Pojava nerješiva dugovanja replicira i neke druge zabrinjavajuće aspekte modernog života. Vlada, poduzeća i pojedinci suočeni su s gomilanjem drugih oblika obveza kao što su podaci koji se ne mogu izbrisati. Računi e-pošte te profili na Facebooku i Twitteru trajan su zapis koji neprestano prati korisnike. Baština prošlosti neprestano izvire na površinu i guši djelovanje u sadašnjosti. Baš kao što bi neke države voljele izbrisati dugove i početi iznova, neki bi pojedinci možda voljeli izbrisati elektroničku prošlost u dramatičnom iskazu oslobođenja. No, time bi se sa sramotnim ili nevažnim uništilo i ono korisno. Ako je novi početak uopće moguć, najbolji način da se on ostvari jest pokušaj zakapanja starih podataka poplavom novih tolikog opsega da stari jednostavno postanu nevažni.Analogija sa svijetom pregovora o dugovima jest da je novi početak koji omogućuje novi ciklus zaduživanja također neizvediv. Čišćenje je neizvedivo. Preostaje samo jedno rješenje: nagomilati nova potraživanja u tolikom omjeru da se stari dugovi počnu doimati beznačajnima. A oni koji ne mogu zaboraviti prošlost osuđeni su na to da je prenapuhuju.

© Project Syndicate, 2012.

Harold James, profesor je povijesti i međunarodnih odnosa na Princetonu te profesor povijesti pri European University Institute u Firenci, autor je knjige 'Krupp: Povijest legendarne njemačke tvrtke'

Budućnost uz AI

Kako AI mijenja tržište rada i hoće li AI vještine biti novi kriterij u zapošljavanju?

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine