Do trenutka u kojem su britanski građani izašli na birališta 23. lipnja kako bi odlučili o kontinuiranom članstvu njihove zemlje u Europskoj uniji nije nedostajalo savjeta u korist ostanka u njoj. Strani vođe i moralni autoriteti izrazili su nedvojbenu zabrinutost vezano uz posljedice izlaska iz EU, dok su ekonomisti izričito upozorili da će napuštanje EU imati za posljedicu značajne ekonomske troškove. Ipak, upozorenja su bila ignorirana.

Predreferendumsko istraživanje javnog mnijenja koje je provela agencija YouGov objasnilo je razloge toga: zagovornici napuštanja EU uopće nisu imali povjerenja u one koji su davali savjete. Nisu željeli da njihova prosudba ovisi o političarima, akademicima, novinarima, međunarodnim organizacijama ili think tankovima. Kao što je jedan od vođa kampanje za napuštanje Europske unije, tajnik Ministarstva pravosuđa Michael Gove, koji trenutno želi naslijediti Davida Camerona na mjestu premijera, iskreno izjavio: "ljudima u ovoj zemlji dosad je već dosta stručnjaka."

Primamljiva je ideja odbaciti to stajalište kao trijumf strasti nad racionalnošću. Ipak, shema koju smo vidjeli u Velikoj Britaniji neobično je poznata: u SAD-u glasači koji podržavaju republikance zanemarili su autoritete i nominirali Donalda Trumpa za predsjedničkog kandidata njihove stranke; u Francuskoj, Marine Le Pen, vođa krajnje desne Nacionalne Fronte, izazvala je malo suosjećanja među stručnjacima, ali ima snažnu podršku naroda. Posvuda je znatan broj građana postao neprijateljski raspoložen prema istaknutim znalcima.

Zarobljeni ekonomisti
Odakle taj ljutit stav prema prema nositeljima znanja i ekspertize? Prvo objašnjenje je da brojni glasači pridaju malo važnosti mišljenjima onih koji ih nisu uspjeli upozoriti na rizik od financijske krize u 2008. Kraljica Elizabeta II govorila je u ime mnogih kad je, prilikom posjeta sveučilištu London School of Economics na jesen 2008., zapitala zašto nitko nije predosjetio njen dolazak. Nadalje, sumnja da je financijska industrija zarobila ekonomiste, izražena 2010. u filmu  Inside Job, još uvijek nije odbačena. Obični ljudi osjećaju ljutnju radi onog što smatraju prijevarom od strane intelektualaca. Većina ekonomista, te osobito stručnjaci u ostalim disciplinama, smatraju te optužbe nepravednim, jer se samo nekolicina njih posvetila pomnom ispitivanju najnovijih dostignuća u financijskoj industriji; pa ipak je njihov kredibilitet ozbiljno poljuljan.

Budući da nitko nije priznao krivnju za patnju koja je uslijedila nakon krize, krivnja je postala kolektivna. Drugo objašnjenje vezano je uz politike koje zagovaraju istaknuti znalci. Stručnjake optužuju radi pristranosti, ne nužno jer su su pod utjecajem posebnih interesa, već stoga što, kao profesija, podržavaju mobilnost radne snage preko granica, trgovinsku otvorenost i općenito globalizaciju. Ima istine u ovom argumentu: iako svi ekonomisti, a zasigurno niti svi društveni znanstvenici, ne zagovaraju međunarodnu integraciju, oni su nesumnjivo više skloni naglašavanju njenih prednosti u usporedbi s prosječnim građaninom.  

Time dolazimo do trećeg i najuvjerljivijeg objašnjenja: dok stručnjaci naglašavaju cjelokupne pogodnosti otvorenosti, oni teže podcjenjivanju ili minimaliziranju njenih posljedica na pojedine profesije ili zajednice. Oni smatraju imigraciju – kojoj je Cameron pripisao pobjedu kampanje za napuštanje EU – neto dobrobiti za gospodarstvo; ali propuštaju pridavati pažnju onome što ona podrazumijeva kod radnika koji su suočeni sa silaznim pritiskom na plaće ili kod zajednica koje se bore s pomanjkanjem cjenovno pristupačne stanogradnje, prenapućenim školama i shrvanim zdravstvenim sustavom.

Drugim riječima, njihova krivnja sastoji se od ravnodušnosti. Ta je kritika uvelike točna. Kao što je Ravi Kanbur sa sveučilišta Cornell davno istaknuo, ekonomisti (i kreatori politika) skloni su sagledavanju različitih pitanja u cjelini, zauzimanju srednjoročnog stajališta i pretpostavljanju da tržišta funkcioniraju dovoljno dobro da mogu apsorbirati velik dio negativnih šokova. Njihova stajališta u sukobu su sa stajalištima ljudi kojima je više stalo do distributivnih pitanja, imaju različite (često kraće) vremenske obzore i oprezni su s monopolističkim ponašanjem.

Izbjeći držanje lekcija
Ako ekonomisti i ostali stručnjaci žele ponovno zadobiti povjerenje svojih sugrađana, ne bi se trebali oglušiti na te probleme. Ponajprije trebali bi biti ponizni i trebali bi izbjegavati držanje lekcija. Trebali bi temeljiti svoja politička stajališta na raspoloživim dokazima, a ne na predrasudama. I trebali bi promijeniti mišljenje ako podaci nisu u skladu s njihovim uvjerenjima. To uvelike odgovara onome što istraživači zapravo rade; ali prilikom svog obraćanja javnosti, stručnjaci teže pojednostavljivanju vlastitih stajališta. Što se tiče ekonomista, poniznost također podrazumijeva uzimanje u obzir ljudi iz ostalih disciplina. Vezano uz imigraciju, trebali bi saslušati što sociolozi, politički znanstvenici ili psiholozi imaju za reći o tome što koegzistencija u multikulturalnim zajednicama može imati za posljedicu.

Novi izvor prihoda

Raste interes poduzetnika za ugradnju baterija, sada je jasno i zašto

Inovativna platforma

Hrvatska želi više gostiju visoke platežne moći

Preispitati utjecaj politika
Drugo, stručnjaci bi trebali biti detaljniji u svom pristupu. U pravilu bi trebali preispitati utjecaj politika ne samo na srednjoročni agregatni BDP, ali i na to kako se posljedice politika raspodjeljuju tijekom vremena, u prostoru i među društvenim kategorijama. Politička odluka može biti pozitivna u cjelini, ali ona može istvoremeno nanijeti ozbiljnu štetu nekim skupinama – što je čest slučaj s liberalizacijskim mjerama.

Treće, ekonomisti bi trebali nadići (općenito točna) zapažanja da se s takvim distributivnim posljedicama može izaći na kraj oporezivanjem i transakcijama i smisliti na koji bi se to točno način trebalo dogoditi. Da, ako politička odluka vodi do agregatnih dobitaka, gubitnike se u principu može obeštetiti. Ali to je lakše reći nego učiniti. Budući da rastuće javno nepovjerenje prema istaknutim znalcima pruža plodno tlo demagozima, ono predstavlja prijetnju demokraciji. Akademici i kreatori politika mogli bi biti u iskušenju reagirati odbacivanjem onoga što izgleda poput neznanja i povući se u svoje kule od slonovače. Ali to ne bi poboljšalo situaciju. 

© Project Syndicate, 2016.