Čini se kako je fokus tržišnih sudionika više nego ikad na potezima, ali i na samoj retorici vodećih centralnih banaka, gdje su tržišta ostala uvelike razočarana nedavnim potezom ECB-a. Naime, ECB nije ostvario svoj srednjoročni cilj inflacije još od prosinca 2012., no ako promatramo stopu inflacije koja isključuje kretanje cijena volatilnijih komponenti kao što su hrana i energija, cilj nije ostvaren još od 2008.

Zasad objavljeni indikatori ključnih ekonomija eurozone jasno upućuju na usporavanje ekonomije u drugoj polovici ove godine. Unatoč navedenom, ECB je propustio na posljednjem sastanku početkom mjeseca najaviti bilo kakve daljnje mjere. Štoviše, suprotno tržišnim očekivanjima, ni postojeće mjere nisu modificirane. Pritom je čelni čovjek ECB-a Mario Draghi istaknuo kako čak ni produljenje programa kvantitativnog otpuštanja iza trenutačno očekivanog završetka u ožujku 2017. nije bio tema sastanka Vijeća. Takva odluka obrazložena je tek malom revizijom ekonomskog rasta naniže u idućoj godini i činjenicom da se prema novim projekcijama čak očekuje blago snažniji rast stope inflacije od inicijalno očekivanog te da je ECB uvjeren kako će se inflacija uspjeti postupno podizati prema srednjoročnom cilju od dva posto.

Kako bilo, unatoč inicijalnom razočaranju, većina tržišnih sudionika posljedično je usvojila stav kako je ovo samo odgoda daljnjih mjera, a ta su očekivanja poduprta i nedavnim izjavama guvernera Latvijske centralne banke, koji je istaknuo da će grupa ECB-a koja radi na mjerama monetarne relaksacije biti u sazivu do prosinca, implicirajući tako kako bismo nove odluke mogli vidjeti i u posljednjem trenutku, samo tri mjeseca prije trenutačno službeno očekivanog kraja monetarne relaksacije. Unatoč navedenom, važno je postaviti pitanje zašto je uistinu ECB propustio priliku reagirati. U tom kontekstu podsjetimo na posljednji sastanak Vijeća, na kojem su uvedene nove mjere koje su tada uvelike nadmašile tržišna očekivanja, a opet imale gotovo nikakve (ili čak negativne) implikacije na kretanje tečaja eura te europskih dioničkih indeksa.

Uistinu, ECB ne samo da je povećao likvidnost kako bi banke mogle povećati kreditiranje, već je posljednjim uvedenim mjerama putem programa TLTRO II i negativnih kamatnih stopa osigurao bankama plaćanje sredstva koja uzmu i to će kamata biti viša što više sredstava banke uspiju plasirati. Ipak, važno je istaknuti da trenutačne mjere monetarne relaksacije imaju vrlo ograničen učinak na realnu ekonomiju jer se gotovo 90% banaka izjasnilo kako zapravo i ne koristi dodatnu likvidnost koja im je na raspolaganju kako bi se povećalo kreditiranje. Uistinu, potonje ne iznenađuje uzmemo li u obzir da se mnoge banke eurozone suočavaju s problemom visoke razine nenaplativih kredita, dok je visoka razina zaduženosti prisutna i u sektoru stanovništva i u korporativnom sektoru.

ECB je tako trenutačno u prilično nezavidnoj situaciji. Čini se, naime, da su tržišta postala nešto opreznija prema monetarnim intervencijama još nakon što su lani u prosincu dostavljene mjere uvelike podbacile u odnosu na najavljivane. Što se tiče stvarnih intervencija u vidu proširenja postojećih mjera, učinak je, kako je spomenuto, vrlo upitan. Štoviše, čini se da je tek psihološkog karaktera, u vidu utjecaja na tržišna očekivanja, što može biti donekle korisno, npr. u kontekstu inflatornih očekivanja.

Čini se da će ECB morati dobro promisliti o sljedećim potezima jer ni trenutačne mjere ni njihovo proširenje neće imati učinka na realnu ekonomiju ako ne budu kombinirane sa strukturnim reformama te pomnim rješavanjem problema u bankarskim sektorima eurozone s najvišom razinom zaduženosti te nekvalitetnih kredita. Ako to ne bude ostvareno, kao rezultat bismo mogli vidjeti samo daljnji rast nenaplativih kredita te povećanje tereta zaduženosti, kako kućanstva tako i korporacija, odnosno tek odgodu rješavanja problema za neka druga vremena.