Kad su 2009. održani posljednji izbori za Europski parlament, činilo se da se svi europski građani suočavaju s istim opasnostima. Vlade diljem kontinenta imale su pune ruke posla s posljedicama globalne krize koja je izbila godinu ranije.

Pet godina kasnije, uoči novih europarlamentarnih izbora, situacija ne može biti drukčija. Godine 2009. Europa se suočila s općom obvezom spašavanja ugroženih banaka, borbe s recesijom i suzbijanja rasta nezaposlenosti. Također je postojao jedinstven stav oko političke strategije: interventni poticaji, a nakon njih fiskalna konsolidacija. Dakako, bilo je razlika između pojedinih zemalja, no većina ih je promatrača smatrala manje važnima u usporedbi sa zajedničkim izazovima. Na kraju krajeva, nezaposlenost je na jugu Europe bila tek nešto viša nego na sjeveru, a činilo se da se i omjeri javnog duga i BDP-a približavaju. Naravno, svi su sumnjali da su grčke javne financije u puno gorem stanju nego što se o tome pisalo, no nitko nije mogao ni zamisliti koliko su službeni grčki podaci bili udaljeni od stvarne situacije.

Očito je unutar eurozone bilo manje sklada nego u mnogim državama članicama. Danas je stopa nezaposlenosti na jugu eurozone triput veća nego na sjeveru, omjer duga i BDP-a gotovo je 50 posto viši, a troškovi kreditiranja južnoeuropskih tvrtki viši su za 250 temeljnih bodova nego za sjevernoeuropske tvrtke. Istina je da se financijska razlomljenost donekle smanjila, no u usporedbi sa stanjem prije pet godina, razlike između zemalja eurozone danas su strahovite. Rascjep koji je nastao i reakcije na njega glavna su tema političkih rasprava od 2009. do današnjih dana. Da je Europa politički ujedinjena, to bi pitanje dominiralo i predstojećim europarlamentarnim izborima.

Jedan bi tabor pozivao na masovne novčane transfere sa sjevera prema jugu, drugi bi naglašavao potrebu za strukturnim prilagodbama kao preduvjetom ulaganja i stvaranja novih radnih mjesta. Treći bi predlagali da vlada prihvati da će se ljudi kretati prema poslovima umjesto da vjeruje da bi se poslovi trebali kretati prema ljudima. Bilo bi dovoljno krikova i bijesa da se pobudi interes glasača i da ih se primami na birališta. No o takvim se idejama – koje podsjećaju na raspravu koja se tridesetih godina prošlog stoljeća vodila u SAD-u oko reakcije ne Veliku depresiju – u Europi jedva raspravlja. 

Stranke oprezne
Vodeće europske stranke oprezno izbjegavaju prijedloge koji bi se mogli podijeliti javnost. Njihovi manifesti i kampanje ne prenose hitno djelovanje koje je za trenutnu situaciju nužno. Od ovakvog opreza koristi imaju rubne stranke koje se zalažu za radikalna rješenja. Nadaju se da će imati koristi od gnjeva glasača prema bilo kome koga bi se moglo smatrati odgovornim za trenutnu situaciju. Međutim, rubne stranke nisu ujedinjene. Na sjeveru se protive riziku koji nosi financijska pomoć jugu.

Na jugu se protive mjerama štednje koje nameće sjever. To nikako nije temelj za zajedničku poruku, a kamoli ujedinjenu politiku. Postoji li bolji način? Europski federalisti pozivaju na političku integraciju Europe, u kojoj se građanima predstavljaju političke opcije o kojima se otvoreno raspravlja i odlučuje na izborima. S tim su ciljem federalisti podržali ideju koju je prvi iznio bivši predsjednik Europske komisije Jacquesa Delorsa i koja je uključena u Ugovor iz Lisabona EU-a donesen 2007.: političke stranke trebale bi nominirati kandidate za predsjednika Komisije, a izbori za Europski parlament trebali bi odlučiti tko će taj posao dobiti. Ta će formula biti primijenjena na nadolazećim izborima (prvima otkako je Ugovor iz Lisabona stupio na snagu u prosincu 2009.), i tom prijedlogu s demokratskog stajališta mnogo ide u prilog. No već je jasno da ta inovacija ne može iz korijena promijeniti narav izbora jer su ovlasti Europske komisije strogo ograničene.

Komisija, na primjer, ne može parlamentu predložiti povećanje poreza i financijskih transfera jer svaku odluku o oporezivanju jednoglasno donosi svih 28 zemalja članica. Ne može reformirati tržišta rada jer je to područje nacionalne ovlasti. Ne može odlučivati o mjerama Europske investicijske banke jer banka ima svoju upravu. Iako može od vlada zatražiti da ukine ograničenja na mobilnost radne snage, ne može ih prisiliti na to. Što je još važnije, o stupnju solidarnosti između europskih državljana ne može se odlučivati na parlamentarnim izborima. 

Politička ograničenja
U svakoj državi članici EU-a redistribucija je osnovna zadaća središnje vlade. Nacionalni parlamenti mogu odlučiti oporezovati financijske transakcije. Iako bi trebali uzeti u obzir politička ograničenja – na primjer, u Belgiji, Italiji ili Španjolskoj – rijetko kad dožive pravna ograničenja. No politička su ograničenja vrlo snažna: građani najperspektivnijih zemalja mogu prihvatiti solidarnost s onima lošijeg statusa, no ne bi pristali na nadjačavanje u glasovima i prisilno subvencioniranje susjeda. Dokle god prevladava ovakva situacija, politika bogatih i siromašnih ostat će izvan dometa Europskog parlamenta, a glasači će se i dalje povoditi za osobnim razlozima za glasovanje. Svatko tko o ovim izborima sudi jednako kao o nacionalnim izborima trebao bi to imati na umu. 

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Project Syndicate, 2014.