Da će Luka Rajić prodati, bilo je jasno još onog trenutka kad je promijenio ime tvrtke, odnosno izbrisao svoj potpis i vratio stari, daleko poznatiji i vredniji brand. Zašto pri tome nije bio fer prema svojim poslovnim partnerima te ih dovodio u zabludu čak i u trenutku kad je, očito, odluku već bio donio? Rajić vjerojatno nikad neće javno ispovijediti dublje motive svoje prodaje, no zato u ovom trenutku jednako (ne)uvjerljivo zvuči njegovo obećanje da će svoje dvije milijarde dukata ponovno uložiti u hrvatsko gospodarstvo. No, dobro, recimo da je Rajić imao razloga zašto želi novi ‘čisti’ početak svojeg poduzetničkog života u Hrvatskoj, da nije izgubio inicijativu i volju za borbu. Je li pak Todorić u pravu kad ekspresno raskida ugovor s Dukatom i uklanja njegove proizvode s polica svojeg trgovačkog lanca? Kad bi Ivica Todorić bio samo trgovac, opravdanja za takav potez uopće ne bi bilo, mogli bismo čak upitati i smije li on takvo što. Vlasnička struktura Dukata svakako nije bila stavka u njihovim poslovnim odnosima i predmet njihovih trgovačkih ugovora. Što bi Todorić napravio da je Dukat sa svim svojim dionicama u prvoj kotaciji Zagrebačke ili, recimo, Londonske burze? Dnevno analizirao vlasničku strukturu? Doduše, Todorić je, kao što svi znamo, daleko više od trgovca, i imao bi pravo biti zabrinut da će najveći proizvođač mliječnih proizvoda u Hrvatskoj možda moći postati i platforma koju će novi vlasnik koristiti za plasman svojih konkurentskih proizvoda u Hrvatskoj. Recimo – sladoleda. No, u ovom trenutku kao da zaboravlja da najveći dio Dukatovih mliječnih proizvoda i dalje dolazi s farmi hrvatskih mljekara za čiju smo sudbinu kao zabrinuti. A stranci koji kupuju mljekare obično i dalje nastoje na lokalnom tržištu prikupiti najveću moguću količinu mlijeka koju mogu naći. Što bliže proizvodnim kapacitetima. Ali uz sad sve važniji uvjet: da je zadovoljavajuće, ‘europske’ kvalitete. Njihova kvaliteta i cijena presudit će im sudbinu. Zadatak je države hitno okrupnjavanje posjeda i stvaranje okružja za lakše dobivanje kredita onom dijelu poljoprivrednika koji žele postati pravi poduzetnici. Ne možemo mnogo zamjeriti Todoriću na ishitrenoj reakciji. Jedini problem s Todorićem u Hrvatskoj je to što je on jedini. Što nema više Todorića i obiteljskih imperija te veličine, s vizijom kako rasti i širiti se i izvan Hrvatske, a ne samo pripremati se za povoljan trenutak kad će sve prodati i nastaviti živjeti od rente.

Zapravo, nema nikakve garancije da će postojeći hrvatski obiteljski feudi doista ostati u hrvatskim rukama. Ideja da gospodarstvom vlada 200-tinjak odličnih obitelji možda bi i bila dobra kad bi u Hrvatskoj uopće bilo 200-tinjak obitelji s tako jako izraženim poduzetničkim genom – jer taj gen je mogao preživjeti samo u poduzetničkom okolišu kakvog kod nas u predugim desetljećima nije bilo. Bilo kako bilo, Rajić odlazi doma (gdje god to bilo) sa svoje dvije milijarde. Zanimljiva je koincidencija da se to zbiva nakon SDP-ovog prijedloga o uvođenju novog poreza. No, porez na kapitalnu dobit Rajić ne bi platio ni u svojoj novoj (privremenoj?) domovini. U Švicarskoj, kao i u Hrvatskoj, on iznosi 0 (nula) posto. Kao i u mnogim drugim državama, ako dionice držite godinu dana ili dulje. No, u Švedskoj je primjerice, čak 30%. U Velikoj Britaniji postoji granica ispod koje se ne plaća, a ona je nedavno s 8.800 podignuta na 9.200 funti. Daleko ispod Rajićeve svotice, na koju bi tamo mogli platiti i do 40%. U slučaju kad je ne bi reinvestirali, naravno, jer se porez odnosi na realiziranu dobit. U Vladi također liju suze što ih je Rajić ‘prevario’. Djelomice su u pravu jer kad su mu trebali, itekako ih je zvao i s njima razgovarao. No, što bi stvarno bili učinili da je taj privatni poduzetnik igrao s otvorenim kartama? Otkupili Dukat novcem zarađenim od ovogodišnjih javnih ponuda dionica? S kojim argumentima?!? Država koja privatizira sve što stigne, sad odjednom ‘spašava’ nacionalni predznak hrvatskog mljekarstva?!? Ili bi pokušali organizirati domaći konzorcij za otkup? Svojedobno sam i ja bio među onima koji su se zavodili idejom da je moguće pod hrvatski plašt vratiti Splitsku banku. Ne zbog glupog nacionalnog ponosa, naravno, već zato što bi to moglo biti dobro za gospodarstvo – da bar jedna hrvatska banka svoj centar odlučivanja i širenja ima u Hrvatskoj. Nešto poput mađarskog OTP-a u kojem je snažno prisutan i strani kapital, ali na susjednim tržištima nastupa kao mađarska banka i mađarski lovac. Hrvatske banke kao podružnice stranih banaka osuđene su na hrvatska četiri klaustrofobična iskrivljena zida. Naravno da je ta ideja unaprijed bila osuđena na neuspjeh: u Hrvatskoj nema novca za takve eksperimente – no bilo je zavodljivo malo sanjati.