U posljednje vrijeme mikrokrediti se u medijima spominju kao zlatno rješenje za sve gospodarske nedaće. No neke analize pokazuju da tomu nije tako.

Najkasnije od trenutka kada je ekonimist iz Bangladeša Muhamad Junus 2006. dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj koncept financiranja najsiromašnijih, mikrokrediti su postali čudotvorno sredstvo u borbi protiv siromaštva i to ne samo u zemljama tzv. trećeg svijeta. No ovaj koncept je nedavno stavljen pod upitnik. Gost komentator Deutsche Wellea Dr. Peter Wolff, voditelj odjela “Svjetsko gospodarstvo i financiranje razvoja” pri Njemačkom institutu za politiku pomoći u razvoju, smatra da su mikrokrediti pogrešno rješenje. Problemi su, kako smatra Wolff, počeli u trenutku kada je u nekim zemljama došlo do masivnog porasta broja instituta za mikrofinanciranje. Tu se često radilo o nedržavnim ustanovama koje su počele rasti kao gljive poslije kiše. Prema ocjenama stručnjaka, porast broja ovih instituta, koji često nisu ni bili u rukama profesionalaca je jednostavno bio prebrz i neprilagođen potrebama tržišta. Problem je prije svega nastao jer se financiranje ovih kreditnih ustanova nije baziralo na lokalnim ušteđevinama i resursima nego je uglavnom bilo financirano izvana iz raznih fondova, prenosi Deutsche Welle. Istodobno se počelo postavljati pitanja utječu li mikrokrediti zasita na ono zbog čega su i stvoreni a to je smanjenje siromaštva. Mnoga ispitivanja doduše pokazuju da su se prihodi osoba koje uživaju mikrokredite povećali ali je rijetko dokazano da uzrok poboljšanja materijalnog stanja treba tražiti u mikrokreditima. Problem leži u tomu da se mikrokrediti često upotrebljavaju za rješavanje akutnih financijskih problema koji nastaju zbog neke iznenadne pojave poput smrtnog slučaja ili bolesti. Oni u tom trenutku doista obitelj korisnika spase od pada u još veće siromaštvo no dugoročno to ne znači ništa.