U vremenu kad se novcem može kupiti sve ili gotovo sve, ono malo javnih dobara što ih država jamči svakom pojedincu postaje sve cjenjenije i jedva da se može oduprijeti pritisku privatnog kapitala. Prostor je vrlo vjerojatno jedno od najintrigantnijih javnih dobara uopće. Treba li dopustiti gradnju na nekoj lokaciji, hoće li to biti javni ili privatni prostor, smijemo li dopustiti privatizaciju prostora samo su neka od pitanja koja potiču brojne kontroverze. Tako je i s plažama. U zemlji koja obiluje morem i pješčanim, šljunčanim ili betonskim plažama gotovo je nezamislivo da vam netko zabrani ili naplati pristup nekoj od njih. Samo je mali boj plaža koje su dane u koncesiju među kojima su hotelske ekskluzivne plaže. Iako imamo nekoliko primjera otoka koji su u privatnom vlasništvu te veliki broj privatnih zemljišta i kuća na samoj obali mora, plaža u Hrvatskoj ne može biti u privatnom vlasništvu jer je dio pomorskog dobra. Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama pomorsko dobro je definirano kao opće dobro nad kojim se ne može stjecati vlasništvo niti druga stvarna prava. Tako vlasnici otoka u Jadranskom moru moraju svima dopustiti pristup plažama koje se nalaze na njihovom otoku jer svaki otok ima pojas pomorskog dobra od najmanje 6 metara od mora koje ne može biti u privatnom vlasništvu. Slična situacija s javnim i privatnim prostorom je i u SAD-u i Velikoj Britaniji. U svijetu se vodilo dosta rasprava i sudskih bitki o tome trebaju li plaže biti u javnom ili privatnom vlasništvu. Argumenti koji su se mogli čuti “za” privatizaciju dotiču se uglavnom onečišćenja i održavanja plaža.

Javne plaže najčišće
Zagovornici privatizacije smatraju da su javne plaže previše zagađene. No, u svijetu koji raspolaže s ograničenim prostorom, problem prevelike iskorištenosti je nešto što je činjenica. Plaže su prenapučene, a more izvan teritorijalnih voda je previše iskorišteno. Ipak, neke od najčišćih plaža su upravo javne plaže. Oblik vlasništva nije se u ovom slučaju pokazao kao ključan, nego način upravljanja prostorom. Čišćenje i održavanje može biti u nadležnosti javnih službi ili se za to može izdvajati neznatan, simboličan iznos koji će plaćati svi posjetitelji. U Hrvatskoj se plaže daju u koncesiju pod uvjetima i na način propisan Uredbom o postupku dodjele koncesija na pomorskom dobru odnosno putem javnog prikupljanja ponuda. Vlada je 30. kolovoza ove godine donijela Državni program zaštite i korištenja malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i okolnog mora kojem je cilj definirati na kojim otocima država ima interes iskoristiti svoje pravo prvokupa. Tako će se pravom prvokupa postići nekoliko zadaća: preusmjeravanje privatnog vlasništva na javne vlasnike, povećanje udjela javnog vlasništva na malim otocima, a kod slučaja okrupnjavanja privatnih posjeda pravo prvokupa primjenjuje se ukoliko postoji tendencija da otok dobije samo jednog vlasnika. Prostorom je na koncu najvažnije dobro upravljati bez obzira je li vlasništvo javno ili privatno. Razlika je samo u tome tko će od njega imati koristi, svi ili samo neki.

Osamnaest eura za ulazak na kvadratni metar pijeska
U nama susjednoj Italiji, međutim, neke od najpopularnijih plaža su privatizirane. Tako primjerice za jedan dan sunčanja i kupanja na plaži u Cefalu treba platiti 18 eura za što dobijete nešto pijeska, dvije ležaljke i suncobran. Alternativa su javne plaže za koje ne plaćate ulaz, a broj posjetitelja je otprilike kao i na najposjećenijim hrvatskim plažama. U Francuskoj, u kojoj su plaže također u privatnom vlasništvu, cijene za posjetitelje su ipak skromnije.