Osim fondova koji ulažu na “klasičnim” tržištima kapitala, u svijetu se pojavljuju fondovi čija ulaganja na prvi pogled izgledaju prilično egzotično. Primjerice, pojavljuju se fondovi koji ulažu u vrhunska vina, numizmatiku i filateliju, “oldtimer” automobile, umjetnička djela i sličnu imovinu. Osnovna ideja ovakvih fondova je ponuditi ulagačima da sredstva plasiraju izvan klasičnih financijskih tokova budući da se radi o proizvodima i predmetima kod kojih potražnju stvaraju najbogatiji slojevi stanovništva koji nisu u većoj mjeri ovisni o kretanjima gospodarstva, pa se očekuje da niti vrijednost tih proizvoda ne bi trebala imati veću korelaciju s kretanjima u gospodarstvu. Dobar su primjer (još) neuobičajenih fondova oni koji ulažu u vrhunska vina.

U svijetu već postoji oko dvadeset takvih fondova, a visoke prinose koje očekuju temelje na sve većoj potražnji, koja je generirana stvaranjem nove klase bogataša na dalekoistočnim tržištima, dok je s druge strane ponuda (proizvodnja) prilično ograničena. Vinom se obično trguje u sanducima od 12 buteljki. Vodeći indeks na ovom tržištu je Liv-ex 100 u kojem je zastupljeno stotinu vina sa snažnim sekundarnim trgovanjem kako bi se što bolje prikazalo stanjena tržištu. Vrijednost ovog indeksa je nakon duljeg razdoblja stagnacije, te buđenja tržišta sredinom 2005. kada je vrijednost indeksa bila oko 100 bodova, porasla na više od 260 bodova. Kao nedostaci ovakvih fondova kritičari navode visoke troškove, a uvijek je prisutna mogućnos prijevare na tržištu kroz plasman krivotvorina koje je poslije nemoguće unovčiti. Drugi dobar primjer neobičnih investicijskih fondova jesu fondovi koji ulažu u umjetnine. Visoke cijene pojedinih umjetničkih djela postignute na raznim aukcijama privukle su pažnju šire javnosti te se došlo na ideju osnivanja fondova koji bi i ulagačima niže platežne moći ili nedovoljnog znanja iz ovog područja omogućili pristup sofisticiranom tržištu. Logika je slična kao i kod drugih fondova koji ulažu u alternativne klase imovine – želi se izbjeći povezanost s klasičnim tržištima kapitala. Kod ovakvih fondova možemo prepoznati dvije strategije ulaganja. Prva strategija je da se kupuju djela renomiranih autora, čija djela su prepoznata na svjetskoj razini, te se iz tog razloga može očekivati porast cijene. Druga je, rizičnija strategija ulaganje u djela još neafirmiranih autora, koji su prepoznati kao kvalitetni, ali još nisu dovoljno prepoznati na tržištu, te su stoga njihova djela znatno podcijenjena a očekivana zarada veća. Fondovi trguju putem aukcijskih kuća, privatnih galerija ili djela kupuju direktno od autora. Troškovi ovakvih fondova su viši, jer osim troškova angažiranih stručnjaka treba uključiti i troškove pohrane predmeta i osiguranja. Interesantni su i investicijski fondovi koji ulažu u drago kamenje. Maloprodajno tržište dragulja u svijetu vrijedno je oko 60 milijardi dolara, a procjene su da bi do 2015. godine moglo narasti do 90 milijardi. Kao i u dva prethodna slučaja, impuls tržištu daje novostvoreni srednji i viši sloj koji se formirao u brzorastućim ekonomijama Azije, Latinske Amerike i Rusije. Iako ulaganja na egzotična tržišta mogu donijeti veće prinose te mogu poslužiti za raspršivanje ulaganja budući da nemaju preveliku korelaciju s uobičajenim, tradicionalnim tržištima, pojedini kritičari upozoravaju na relativnu nelikvidnost u odnosu na tradicionalna ulaganja što pojedinim investitorima svakako može stvoriti probleme.

Marko Repecki, www.hrportfolio.com