Cijena WTI sirove nafte ovoga je tjedna skliznula ispod okruglih 100 dolara po barelu, opovrgavajući katastrofične prognoze koje se još tijekom lipnja najavljivale rast cijene do 150 ili čak 200 dolara.

Vijest će zasigurno obradovati potrošače koji već mjesecima sa zebnjom promatraju rast cijena naftnih derivata na benzinskih crpkama (i uopće, divljanje cijena na tržištima roba), ufajući se tek u sporadične intervencije Banskih dvora. Ali to je tek dio priče. Nastavak bi mogao ponuditi bitno sumorniju sliku, jer je promjena trenda uvjetovana promjenama koje bi nas već u bližoj budućnosti mogle skupo koštati. Iako se iz perspektive potrošača, suočenih s intenzivnim rastom inflacije, a posljedično onda i ozbiljnim padom platežne moći, aktualna korekcija doima poput kakvog poklona s neba, stvarnost je ipak ponešto tmurnija.

Dramatični razmjeri preokreta

Razmjeri preokreta uistinu su dramatični: samo mjesec dana ranije, cijena barela sirove nafte nezadrživo je napredovala ka ovogodišnjem rekordu (130 dolara po barelu), evidentiranom nedugo nakon ruske invazije na Rusiju. Fundamentalni odnosi i dalje opravdavaju visoke cijene – najavljeni bojkot ruske nafte u produkciji Europske unije, u kombinaciji s ograničenom ponudom i rastućom potražnjom (na globalnoj razini), i dosad je poslužio kao vrlo kredibilna podloga pozitivnog trenda. Taj je začarani krug nemoguće je prekinuti u kratkom roku – realizacija kapitalnih projekata poput novih bušotina, naftnih platformi i rafinerija traje godinama, a veliki proizvođači poput Saudijske Arabije nemaju namjeru odgovoriti na rast potražnje (adekvatnim povećanjem ponude). Štoviše, uz visoku stopu iskorištenosti kapaciteta, prostor za dodatno povećanje ponude prilično je ograničen.

Pa ipak, u svega mjesec dana, cijena WTI sirove nafte zabilježila je pad od gotovo 20%, a u uvjetima koji trenutno vladaju na tržištu, objašnjenje preokreta valja potražiti u – budućnosti. Jer intenzivnu korekciju, koja se zapravo prelijeva i u segment sirove nafte (cijene obojenih metala već tjednima klize nizbrdo) naprosto je nemoguće objasniti aktualnim događanjima. I zato je pad cijena sirove nafte, koji bi mogao isprovocirati značajan pad inflacije, istodobno i blagoslov i prokletstvo. Jer aktualna se korekcija ne temelji na očekivanom rastu ponude, već je posljedica bitno izmijenjenih očekivanja investitora i uvjerenja kako nezadrživo brodimo ka – globalnoj recesiji. Zasluge (ili krivicu) za to u prvom redu snose kreatori monetarne politike (širom svijeta) koji su borbu protiv inflacije evidentno označili kao prioritet. To u prvom redu potvrđuje agresivno podizanje kamatnih stopa kojem je pribjegao FED ove godine, u pokušaju da zauzda inflaciju prvotno isprovociranu kaotičnim krahom globalnih lanaca opskrbe. Ali FED nipošto nije izolirani slučaj; čak ni Europska središnja banka, koja još uvelike kaska za svojim kolegama iz razvijenih zemalja, više nema previše prostora za manevar.

Inflaciju, mišljenje je središnjih banka, treba ugušiti prije nego se potpuno otme kontroli, a to onda podrazumijeva i brojne kolateralne žrtve (skuplje izvore financiranja, manje investicije, manju potrošnju i negativne stope ekonomskog rasta). Prema trenutnim procjenama, recesija tijekom idućih 12 mjeseci praktički je neminovan scenarij za najbogatije zemlje svijeta, članice skupine G7 (uključujući i Europsku uniju u cjelini).

U tom svjetlu valja promatrati i zbivanja na tržištima roba: krhka ravnoteža između ponude i potražnje prilično je čvrst temelj pozitivnog trenda cijena, no financijska su tržišta okrenuta budućnosti i već sada reagiraju na prilično izvjestan pad potražnje. Prije ili kasnije, globalna će recesija ionako izazvati pad potrošnje, a neravnoteža između ponude i potražnje potom će neminovno isprovocirati prilagodbu cijena (s negativnim predznakom).

Dnevna kretanja

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

promo

A strana band: Poznata lica s malih ekrana pripremaju jedinstveni spektakl – očekuju se i posebni gosti iznenađenja

Zasad je još uvijek preuranjeno govoriti o intenzitetu (očekivane) recesije, no jedno je sigurno – takav razvoj događaja trebao bi stopu inflacije svesti u bitno prihvatljivije okvire. U tom je kontekstu (godišnje promjene cijena) zanimljivo promatrati oscilacije cijena sirove nafte koja je u značajnoj mjeri, bilo izravno ili posredno, itekako kumovala dramatičnom rastu inflacije. Promatramo li dnevna kretanja cijene barela WTI sirove nafte u ovoj godini, vrhunac je dosegnut u drugoj polovici ožujka – tada su se cijene u razmaku od godine dana doslovno udvostručile. Nepuna četiri mjeseca kasnije, cijena na godišnjoj razini (u odnosu na početak srpnja prošle godine) bilježi rast od bitno podnošljivijih (makar i dalje neprihvatljivih) 33%. Toliko bi otprilike iznosio rast kada bi se cijena sirove nafte do kraja prosinca zadržala na aktualnih stotinjak dolara po barelu. No ako se, recimo, nekim slučajem obistine projekcije analitičara Citigroupa, koji do kraja godine predviđaju pad na svega 65 dolara po barelu, godišnja stopa promjene bi zaglibila duboko na – negativnom teritoriju.

Projekciju, naravno, treba uzeti u razmatranje s povećom dozom rezerve, ali je ta prognoza možda i najbolji indikator očekivanja investitora. A u kojoj je mjeri recesija manje zlo od inflacije, tek ćemo vidjeti.