Moj je ujak Basem 2009. godine imao svoju konzultantsku organizaciju i tvrtke diljem Sirije, zaljevskih zemalja i na sjeveru Afrike. Kad sam se vratio u Siriju iz Irana, zvao me da ga pratim na poslovne sastanke.

Onamo sam išao kao konzultant i glasnogovornik i pomagao mu u pregovorima s dužnosnicima i političarima iz zaljevskih zemalja. Na tim sam sastancima shvatio da se sirijsko gospodarstvo održava uglavnom zahvaljujući državi te s ciljem da se imovina Sirije i Irana zadrži u rukama zatvorenog kruha. Kad je na vlast došao Bashar al-Assad, bio je u dovoljnoj mjeri državnik da zna kako njegov režim treba više od potpore Alavita, koji čine tek 12 posto od ukupno 21 milijuna stanovnika. Kako bi stvorio iluziju legitimnosti, u vladu je imenovao neke Sunite i pripadnike drugih manjina te dio gospodarskih beneficija ustupio poslovnom sloju u Damasku i Aleppu. Kad je liberalizirao neke dijelove gospodarstva, Assad je privukao snažnu potporu poslovnog sektora. No većinu poslovnih dogovora morao je odobriti sirijski ministar gospodarstva i trgovine. Ako bi on smatrao da neka tvrtka konkurira državi, pred nju bi postavio toliko prepreka da bi bankrotirala ili bi je, ako bi riječ bila o stranoj tvrtki, otjerao iz zemlje.

Vladini su dužnosnici preuzimali sve poslovne dogovore i davali što su htjeli poslovnjacima s vezama. Obični ljudi nisu mogli čak ni osnovati manje poduzeće. Basemu sam rekao da ga više ne mogu pratiti. Dotad sam vjerovao da Sirija otvara svoja tržišta, no shvatio sam da država i dalje manipulira sustavom kako bi se okoristili oni ih zatvorenog kruga, među kojima je bio i moj ujak. Vidio sam ministre koji su se pravili da rade za narod, a svoje su potpise prodavali najboljem ponuđaču i svoju plaću podebljavali mitom. Tijekom jednog od naših posljednjih poslovnih sastanaka u veljači 2009. Basem me pozvao u svoju vilu u blizini granice s Jordanom, gdje su živjeli mnogi sirijski poslovnjaci. Među gostima bili su i Maher al-Assad, brat Bashara al-Assada i zapovjednik elitne vojne Četvrte jedinice, te dvojica Assadovih rođaka. Assadu su svi podilazili i kimali dok bi govorio. Ja sam sjedio u kutu i sve to promatrao. Sjećam se da je Maher al-Assad tada rekao: "Prije nego što je moja obitelj došla na vlast, ova zemlja nije imala ništa. Danas smo velika sila, i to ne samo na Bliskom istoku, nego i diljem svijeta. Kakav je bio život Sirijaca prije nego što je moj otac došao na vlast? Progonili su ih, bili su slabi, stalno su međusobno ratovali. Nisu imali vodstvo, nisu imali smjer. Nismo imali moć. Sve što danas imamo, stabilnost, mir i gospodarstvo, izravno je omogućila moja obitelj, moj otac i naše vodstvo. Sirijski nam je narod zbog toga dužan. Dužan nam je, zapravo, čitav arapski svijet." Ustao je, sjeo na stolac do mene i rekao mi: "Ti si Iranac i Sirijac. Iran je jedina zemlja koja je stala uz nas. Mi i Iran smo jedno." Dio mene pripremao je uzvratni govor u kojem bi mu naglasio stvarno stanje ove zemlje – zločine protiv čovječnosti koje je njegova obitelj počinila ili dopustila te uništenje koje je nastalo zbog saveza s Iranom.

No drugi me dio podsjetio da je to dom mojeg rođaka i da se ne smijem svađati. Također sam smatrao da što god da kažem neće ništa promijeniti. Međutim, taj mi je govor ostao u glavi. Htio sam mu reći da se provoza izvan svoje elitne četvrti te da onda vidi kako živi običan narod. Nepravda, nepotizam i korupcija paralizirali su zemlju, a proteže se od najviše rangiranih dužnosnika do prometnih policajaca. Manji je broj pripadnika srednje klase uspio prikupiti nešto kapitala, no mnogima je kvaliteta života opala. Prema podacima Ujedinjenih naroda, otprilike 25 posto ljudi živi ispod granice siromaštva. Milijuni običnih ljudi riskiraju živote u sirijskom građanskom ratu i ne traže da im vlada sve ustupi bez ograničenja, već traže da se stane na kraj korupciji elitne šačice. Što je s ljudskom žrtvom, mučenjima radi nadzora i plašenja naroda? Što je s mojim ocem, koji je zbog kritiziranja režima bio mučen? Promjena može nastati tek praktičnim putem, a čak sam i tada smatrao da su promjene neizbježne. Status quo i diplomatska slijepa ulica i dalje će biti stvarnost Sirije. No koliko se dugo režim još može održati jezivim taktikama kad se sve više ljudi tome opire? Kad se ovoliko ljudi počne solidarno boriti za temeljne vrijednosti pravde, pravne države i demokracije, Assadov će režim sve teže održati vlast.

Majid Rafizadeh akademik je iransko-sirijskog porijekla i borac za ljudska prava.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com