Iako je Europa oduvijek bila središte industrijske i tehnološke baze čitavog svijeta, zadnjih desetljeća je ta moć počela opadati, a situacije poput globalne korona krize i rata u Ukrajini su pokazale da je Europa postala geopolitički patuljak. Naime, kad je 24. veljače prošle godine krenula invazija na Ukrajinu, EU se našla u pomalo bizarnoj situaciji da, osim načelne potpore Ukrajini i osude ruske agresije, nije bilo zajedničkog stava kako točno ekonomski i vojno pomoći napadnutoj zemlji, a još veći problem se pojavio kad je postalo jasno da Europa zapravo niti nema s čim, osim eurima, pomoći Ukrajini.

Simbolična vojna snaga

Hladni rat je bio posebno izražen u Europi gdje su se suprotstavljene strane – NATO i Varšavskog ugovora – konfrontirale 40-ak godina, srećom bez izravnog ratnog sukoba. Tako je od 1945. pa sve do ranih 1990-ih Europa, bilo zapadna ili istočna, postala svojevrsni vojni arsenal jer su oba tabora raspolagala s tisućama borbenih zrakoplova, desecima tisuća tenkova i oklopnih borbenih vozila te masivnim vojskama koje su se brojale u milijunima vojnika. Iako su i NATO i Varšavski pakt bili sigurnosno i vojno-tehnički uglavnom usmjereni na svoje supersile zaštitnike – Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države – činjenica je da su gotovo sve zemlje današnje EU imale značajne vlastite ljudske i materijalno-tehničke resurse, a koje je pak pratila i razvijena vojno-obrambena industrija.

Pacifikacija Europe koja je uslijedila od 1990-ih naovamo je vojne snage svela na simboliku zato što se smatralo da su konvencionalni ratovi, kakve i ovih dana viđamo u Ukrajini, ali i na Bliskom istoku, raritet prošlosti te da je budućnost u hibridnim ratovima, cyber prijetnjama te borbi protiv terorizma i mirovnim misijama u Trećem svijetu. Njemačka je tako 1990. raspolagala s 2500 vlastitih tenkova, ne računajući dodatne američke, britanske i francuske tenkove koje su te zemlje imale u svojim bazama na području Zapadne Njemačke. Gotovo identične brojke imala je i Istočna Njemačka, a što podrazumijeva da je u trenutku ujedinjenja 3. listopada 1990. Savezna Republika Njemačka raspolagala sa oko 5000 vlastitih tenkova i barem upola još toliko “savezničkih” na svojem teritoriju.

Francuska je raspolagala te 1990. s oko 3300 tenkova, a Velika Britanija s njih 1500. Čak je i relativno mala Nizozemska imala solidnu flotu od 450 tenkova, uglavnom njemačkih Leoparda 2. Kada je početkom ove godine donesena politička odluka ključnih NATO saveznika da se krene u isporuku zapadnih tenkova Ukrajini, došlo se do poraznog saznanja da u Europi ukupno nema niti tisuću operativnih tenkova te da se Ukrajincima mogu dati tek simbolične količine ovog, pa barem jedno stoljeće ključnog, borbenog oruđa. SAD je zbog svoje pozicije globalne supersile i dalje zadržao ozbiljnu tenkovsku flotu koja, uključujući operativu i konzerviranu rezervu, premašuje 8000 tenkova Abrams.

U donjem dijelu ljestvice

Podaci za 2023. pokazuju da najviše tenkova u Europi imaju zapravo dvije zaraćene zemlje, Rusija i Ukrajina. Daleko najveći broj tenkova posjeduje Rusija, ukupno 12.566. Zatim slijedi Turska s ukupno 2229 različitih tenkova, a na trećem mjestu je Ukrajina, koja ima 1890 tenkova. Četveroznamenkasti broj tenkova ima još jedino Grčka, koja posjeduje 1356 tenkova. Blizu je i 5. Bjelorusija sa 862 tenka. Sve ove zemlje su u stanju aktualnog ili očekivanog ratnog sukoba te niti jedan svoj tenk nisu voljne donirati ikome. Zatim slijede Poljska sa 569, Rumunjska sa 413 i Bugarska sa 410 tenkova. Njemačka flota tenkova je s 5000 pala u 30-ak godina na svega 266, Francuska na 222, a na toj razini je i britanska.

Hrvatska se nalazi u donjoj polovici ljestvice s ukupno 75 tenkova. Manje imaju Slovenija, koja ima 48 tenka, Austrija sa 56, Češka sa 50, Slovačka sa 30, Norveška sa 52, Portugal sa 37, Makedonija sa 31, Albanija sa 40 i Danska sa 44 tenka. Srbija ima 242 tenka, dok BiH ima 124 tenka. Naravno, ove brojke su deklarirana statistika te je upitno koliko je zbilja ovih tenkova stvarno operativno, a koliko ih je samo brojka na papiru. Uz to, činjenica je da su mnoge zemlje bivšeg Istočnog bloka svoje tenkove već donirale Ukrajini – Slovenija izvjesno sve.

Ako se zna da je formacijski za opremanje jedne oklopne brigade potrebno oko 130 tenkova, a što pak znači da bojne ili bataljuni trebaju po 34 tenka, a satnije po 16 njih, jasno je da su postojeće donacije koje se mjere u kojoj stotini “istočnih” tenkova i nekoliko desetaka njih iz zapadnog lagera, simbolični arsenal u ratu razmjera kakav se vodi na istoku Ukrajine duž bojišnice duže od 1000 km. Osim činjenice da Europa nema više puno tenkova, puno veći problem je da niti ne postoje proizvodne linije, a niti planovi, za proizvodnju tenkova u nekom kraćem razdoblju.

Nakon sloma Varšavskog pakta znatno se promijenila politička slika svijeta. Promjene su se posebno teško odrazile na oružane snage velikih država koje su se morale, nakon 40 godina, ponovno prilagođavati novim uvjetima. Iskustva iz Afganistana, Iraka te Sirije i Azerbejdžana govorila su u prilog
dokidanja tenkova, jer su u njima suvremeni tenkovi teško nalazili odgovarajuće ciljeve. Projektirani za borbu protiv drugih tenkova, teško su se snalazili u uvjetima urbanog ratovanja gdje oklopna vozila na kotačima imaju znatno veću slobodu djelovanja. Čak je i na početku ruske invazije na Ukrajinu, a isto tako i uz još svježa sjećanja na tada upravo okončan rat Armenija i Azerbejdžana, kada su medije okupirale slike devastiranih tenkova koje su masovno uništavali dronovi vrijedni tek nekoliko desetaka tisuća dolara, prevladavao stav da su tenkovi zastarjeli.

A onda preokret. Početkom 2023. Ukrajinci razmišljaju o ključnoj proljetnoj ofenzivi protiv Putinovih invazijskih snaga, a tradicionalna oprema kopnene vojske iz 20. stoljeća ponovno postaje aktualna. Naime, kako piše Politico, ukrajinski vojni zapovjednici i dalje priželjkuju stotine zapadnih tenkova za sljedeću fazu rata kojima namjeravaju probiti linije rovova u mjestima kao što su Luhansk i regija Zaporižja.

Budući MGCS

Kako bilo, tenkovi su opet u modi. Posebno u zemljama koje graniče s Ukrajinom i Rusijom. Finska nikada nije niti odustala od svoje moćne tenkovske flote bazirane na Leopardima 2, a Poljska je, čak i prije ruske invazije na Ukrajinu, pokrenula projekt masovnog naoružavanja koji uključuje i tenkove. Naravno, vojna nabavka nije odlazak u supermarket već se radi o složenim, skupim i dugotrajnim procesima te će i Poljskoj trebati barem desetljeće da svoju flotu lakih i glavnih borbenih tenkova podigne na planirah 2000 komada. O razvoju europskog tenka su ozbiljno počele razmišljati i kičme EU-a Njemačka i Francuska čiji ministri obrane su se sastali prije koji tjedan te najavili da se ubrzava rad na razvoju budućeg zajedničkog tenka – projekta Main Ground Combat System – MGCS.

Francuski ministar obrane Sébastien Lecornu sastao se sa svojim njemačkim kolegom Borisom Pistoriusom u francuskoj zrakoplovnoj bazi Évreux, a kako prenosi Euroactiv, Pistorius je tom prigodom istaknuo da će dvije strane do prosinca postići dogovor o tome koja država će preuzeti koji dio posla, koja država će imati vodstvo, i kako će se podijeliti odgovornost za ovo ili ono tehničko područje. Zajednički razvoj tenka sljedeće generacije posljednjih je godina u zastoju, nakon što je projekt službeno pokrenut 2020. Projekt je započet nakon višegodišnjih natezanja oko planova za modernizaciju i zamjenu za francuski glavni tenk Leclerc i njemački Leopard, i to do 2040.- 2045. godine.

Novi tenk zamišlja se kao kopneni ekvivalent budućeg europskog lovca, Zračnog borbenog sustava sljedeće generacije (Future Combat Air System- FCAS). Berlin i Pariz, te kompanije uključene u oba projekta, uglavnom se natežu oko raspodjele nadležnosti, projektiranoj težini tenka (što znači i njegovoj namjeni), te o modalitetima izvoza budućeg tenka. Francuska i Njemačka će u narednim mjesecima pregovarati o tome koja zemlja će voditi svaku pojedinu tehnološku komponentu budućeg borbenog tenka. Ta raspodjela je vrlo osjetljiva, budući da rad na opsežnom programu takvog oružanog sustava može domaćoj industriji dati poticaj potreban da postane – ili se nametne – kao vodeća na globalnom tržištu u toj niši.

Isto tako, narudžbe za MGCS koje vlade namjeravaju uputiti također su jamstvo da će biti posla i u doglednoj budućnosti, posebice ako će se tenk izvoziti. Sporazum koji bi se konačno trebao dogovoriti u prosincu trebao bi riješiti prijepore oko podjele rada između glavnih kompanija na tom projektu – francuske tvrtke Nexter i njemačkog Rheinmetalla i holdinga KNDS (kojeg drže zajedno Nexter i njemački KMW).

“Mi smo klijenti, mi smo kupci i mi ćemo odrediti što točno želimo. U narednoj godini pregovarat ćemo s industrijom, koja će staviti svoje interese na stol, što je legitimno. No, kako bismo mogli definirati što želimo, moramo se prvo oko toga složiti, a to nije baš trivijalno”, pojasnio je Pistorius. Pariz i Berlin imaju različita gledanja na specifikacije budućeg tenka, jer o njegovoj težini, modulima i kapacitetima ovisi koliko će biti prikladan za različite operacije i terene. Francuski ministar je kazao da će novi tenk biti sustav od nekoliko modula, i moći će služiti i kao oklopno vozilo za pješaštvo, ali je dodao i da neće svi MGCS tenkovi biti isti. “Bit će različitih varijanti i modula – neki će imati posadu, a neki će biti bez posade. Ovisno o strateškoj i operativnoj odluci. MGCS nije novi Leopard i nije novi Leclerc. Tehnološki napredak će u njemu biti brutalan, značajan i presudan za uspjeh naoružanja naših dviju zemalja, ali i naših saveznika, a jasno, i za izvozni uspjeh”, dodaje Lecornu. Činjenica je da će, ako taj tenk ikad i ugleda svjetlo dana, to biti tek za desetljeće ili dva.

Nabava u Francuskoj

Gdje je tu Hrvatska? Nakon Domovinskog rata i izgradnje moćne vojske, čak i u europskim okvirima, Hrvatska od 2000-ih konstantno provodi redukciju obrambenog sektora, ali i prateće industrije. Po pitanju tenkova, Hrvatska danas na papiru ima tek jednu tenkovsku bojnu od 70-ak tenkova, no u realnosti je pitanje koliko je njih operativno. Izvjesno je da je značajan broj tenkova M-84 i oklopnih vozila jugoslavenske i ruske proizvodnje u prethodnom razdoblju doniran Ukrajini. Hrvatska je prije 10-ak godina obnovila svoju oklopnu flotu s kvalitetnim finskim Patrijama, no onda je zapelo na njihovom naoružavanju.

Trenutno je u planu da se u naoružanje uvede dodatnih 30-ak Patrija, kao i 80-ak američkih rabljenih borbenih vozila pješaštva Bradley. O nabavci tenkova za sada se ozbiljno ne raspravlja, iako je nedavno to stidljivo najavljeno kao mogućnost kad je u Hrvatskoj bila delegacija francuskog državnog vojno-industrijskog konglomerata Nexter koji bi našoj zemlji trebao isporučivati granate za haubice te naoružanje za lovce Rafale, a koji je i proizvođač tenka Leclerc. Đuro Đaković iz Slavonskog Broda je do 1990. bio finalna točka u kojoj se sklapao jugoslavenski tenk M-84, proizveden po ruskoj licenci tenka T-72. Ukupno je u Brodu “proizvedeno” 800-tinjak tenkova od kojih su i danas mnogi u službi u zemljama bivše SFRJ, Kuvajta ili pak trećih zemalja gdje su završili.

No, Đuro Đaković je i tada bio tek jedan od kotačića vojno-industrijskog kompleksa kojeg je činilo još 20-ak ključnih velikih industrijskih sustava te još oko 200-tinjak manjih tvrtki s područja čitave SFRJ koji su radili u većoj ili manjoj mjeri dijelove i opremu za taj tenk. Iako je 1990-ih bilo zamisli novog hrvatskog tenka na bazi M-84 uz zapadna poboljšanja, projekt Degman, dalje od crteža na papiru se nije otišlo te to više nije operativan projekt. Proizvodnja vlastitog projekta tenka u Hrvatskoj više nije tehnički ostvariva, osim možda u slučaju licencne produkcije kao što je bio slučaj s Patrijama.

Hoće li novi hrvatski tenk, za sad nema najava da ćemo se odreći tenkovske flote, biti na tragu strateške vojne suradnje s Francuskoj njihov Leclerc, ili pak sveeuropski Leopard 2, pitanje je. Iako na tržištu postoje još i američki Abrams, britanski Challenger 2 te korejski K2, izvjesno je da će gotovo sve europske države koje se odluče za ostanak tenkovske komponente svoje vojske, birati između francuskog ili njemačkog tenka.