Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Zapadna Njemačka se izuzetno brzo razvijala, a simbol njezina uspjeha bio je upravo Zapadni Berlin. Britanski povjesničar Frederick Taylor, svojevrsni kroničar Berlinskog zida, rekao je za Deutche Welle da se tih godina i istočni, komunistički dio Njemačke, razvijao i postajao bogatiji.

Međutim, bilo je to znatno sporije, a obilje nije bilo tako izraženo. “Od 1961. pa do, recimo, 1973. ili 1974. znatno se popravio životni standard. U trgovinama je bilo znatno više robe – strojevi za pranje rublja, televizori, čak i automobili.Na auto ste, doduše, trebali čekati pet godina, ali ipak – 1961. samo je tri posto istočnih Nijemaca posjedovalo osobni automobil, 1975. – 15 posto. Nije to bila Amerika, ali bilo je znatno bolje nego pedesetih. Problem je bio u tome što se rast temeljio na subvencioniranoj nafti i drugim sirovinama iz Rusije”, kaže Frederick Taylor. Sredinom sedamdesetih cijena nafte se povećala, iz Sovjetskog je Saveza stizalo manje sirovina, a država više nije bila u stanju osigurati pune trgovine. Nisu to samo banane, kaže Frederick Taylor, trpjela je i infrastruktura, nije bilo novca za ceste, za obnovu gradova porušenih u ratu. Osamdesetih godina – kada je u Bijelu kuću došao Ronald Reagan – postala je očita i vojna ranjivost istočnonjemačkog režima. Serge Schmemann, tadašnji dopisnik lista New York Times iz Bonna i Moskve, kaže da je tek Mihail Gorbačov shvatio da se nešto u sovjetskom bloku mora promijeniti. Političke promjene u srednjoj Europi najbrže su napredovale u Poljskoj i Mađarskoj. Bilo je očito da Moskva ne želi vojno intervenirati kao što je to u niz navrata činila u prošlosti. U listopadu 1989. masovni prosvjedi održani su i u Istočnoj Njemačkoj. Frederick Taylor kaže da su prosvjede preko televizije gledali i istočnonjemački komunistički vođe. “Morali su odlučiti što činiti. Erich Honecker, stari tvrdolinijaš, smatrao je da se sila mora upotrijebiti. Međutim, jedan general mu je rekao da on takvu zapovijed nije spreman izdati. Bilo je očito da se u Istočnoj Njemačkoj neće ponoviti Tienanmen.” Slijedio je brz kraj komunizma. Berlinski zid pao je 9. studenoga nakon što je vlast – vjerojatno pogreškom – objavila da se trenutačno ukidaju ograničenja na putovanje u inozemstvo. Serge Schmemann je kao američki izvjestitelj bio kod Berlinskog zida baš te večeri. “Došao sam oko ponoći, zabava je bila u punom jeku. Na samom zidu plesale su stotine istočnih Nijemaca, stanovnici zapadnih četvrti Berlina ulazili su slobodno na Istok. Tekao je šampanjac. Bio je to vrlo euforično vrijeme”, sjeća se ovaj američki novinar. I sve to bez i jednoga ispaljenog metka.