Najveće svjetske naftne kompanije pripremaju ulaganja vrijedna milijarde dolara u obnovljive izvore energije kako bi ostale relevantne u niskougljičnoj budućnosti.

Međutim, njihovi dioničari na taj plan gledaju s velikom skepsom s obzirom na iskustva velikih ulaganja u proširenje proizvodnje ugljikovodika prije nekoliko godina, a koja se sada pokazuju kao uteg.

Prvi pad dividende

No, slom cijena nafte 2014. godine te praktički zamrznuta potražnja za energentima tijekom ovogodišnje pandemije koronavirusa pokazali su da to nije bila najbolja odluka, piše Reuters. Najslikovitiji primjer pruža anglo-nizozemski div Royal Dutch Shell.

Kada je kompanija 2016. kupila BG Group za 54 milijarde dolara, izvršni direktor Ben van Beurden tvrdio je dioničarima da će ta akvizicija podržati Shellovu dividendnu politiku u svim zamislivim scenarijima cijena nafte.

No, četiri godine kasnije, kada je svijet pogodila teško zamisliva pandemija, Shell je morao sniziti svoju dividendu – prvi put od završetka 2. svjetskog rata – te suspendirati program otkupa dionica, najveći na svijetu.

Ni dioničari ostalih naftaša nisu ostali pošteđeni akvizicija koje se sada pokazuju kao promašaj. No, ovogodišnje potonuće cijena nafte rezultiralo je oštrim rezovima u imovini naftnih kompanija.

Tako je Shell otpisao 16,8 milijardi dolara vrijednu imovinu, koja uključuje veliki udjel u australskom LNG terminalu, donedavnom ponosu kompanije stečenom upravo kroz akviziciju BG-a. Ukupno su vodeće kompanije naftnog sektora ove godine otpisale imovinu vrijednu 60 milijardi dolara.

No, sada slijedi novi izazov. S obzirom da je Europska unija postavila cilj da do 2050. postane ugljično neutralna, naftne kompanije moraju se okrenuti proizvođačima “zelene energije”. Problem je što je takve imovine relativno malo na globalnoj razini, a na nju su “oko bacili” i proizvođači električne energije, pa su vrednovanja vrlo visoka.

Primjerice, vrijednost španjolske Iberdrole, jednog od vodećih svjetskih proizvođača “zelene energije”, u dvije godine skočila je 180 posto na 80 milijardi dolara. Dio investitora u naftni sektor stoga se pribojava ponavljanja povijesti.

Naime, ulaganja u obnovljive izvore energije imaju niži povrat od nafte i plina. “Velike naftne kompanije loše su ulagale kapital veći dio vremena u posljednjih 20 godina. Nervozan sam, jer kad kompanije čine tranziciju prema novom tržištu, ta tranzicija u pravilu nije profitabilna”, ističe za Reuters Chris Duncan, analitičar tvrtke Brandes Investments Partners koja ima dionice nekoliko europskih naftnih kompanija. Nova ulaganja dolaze u vrijeme visoke zaduženosti.

Od 2005. godine, ukupan dug pet najvećih naftnih kompanija svijeta porastao je za pet puta, na 370 milijardi dolara. S visokom zaduženošću, nesigurnim prognozama za cijene nafte u idućim godinama te slabim rezultatima u prijašnjem izboru akvizicija, naftaši će imati težak zadatak uvjeriti dioničare da im dadu zeleno svjetlo za nova ulaganja.

Neće činiti iste greške?

“Europske naftne kompanije posebno će morati dobiti više uložiti u obnovljive izvore i uvjeriti investitore da neće opet učiniti iste greške”, kaže Biraj Borkhataria, analitičar RBC Capital Marketsa.

Igor Dekanić, profesor na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, podsjeća da na činjenicu da su naftne kompanije prije nekoliko desetljeća, odnosno tijekom energetskih kriza 70-ih godina, sudjelovale u razvoju obnovljivih izvora energije, poput Exxona.

“Međutim, pojeftinjenje nafte sredinom 80-ih godina gurnulo je primjenu zelene energije za 20 godina u budućnost. S obzirom da je EU usuglasio strategiju prelaska na niskougljično gospodarstvo, sigurno je da će naftne kompanije uložiti u obnovljive izvore energije. Ali druga velika gospodarstva svijeta, poput SAD-a, Brazila, Indije ili Kine, pa i Australije, Indonezije i drugih, nemaju takvu strategiju”, ističe Dekanić.

S druge strane, trend ulaganja u obnovljive izvore bit će usporen i sadašnjim sniženjem cijena nafte jer će smanjiti investicijski potencijal kompanija, smatra taj stručnjak. “K tome, sve to ovisi i o trajanju recesije uzrokovane COVID-om.

Naime, u razdobljima recesija održava se postojeća gospodarska struktura, dok se razvoj novih tehnologija i djelatnosti odlaže za vrijeme kad recesija prođe i ponovno dođe do prosperiteta i gospodarskog rasta. Ostali izvori energije podešavaju se prema cijeni nafte, a to znači da će niska cijena energije ipak prolongirati razvoj novih energetskih tehnologija za neko buduće vrijeme”, ocjenjuje Dekanić.

Međutim, očekuje da će doći do velikog restrukturiranja naftnog sektora ako recesija potraje, gdje će manje naftne kompanije postati meta preuzimanja većih radi smanjenja troškova poslovanja, a cjelokupni naftni sektor će se restrukturirati u pravcu cijelog spektra energetske djelatnosti i energetskih tehnologija.