Što se uopće može zamjeriti državnim investicijskim fondovima? Fondovi zaljevskih zemalja, koji upravljaju imovinom od približno 6 bilijuna dolara, već odavno nisu tek obični investicijski instrumenti. Oni su prerasli u ključne alate državništva, pretvarajući kraljevine i emirate u globalne moćnike i dobročinitelje. Uz zapažena i luksuzna ulaganja u sport i luksuznu maloprodaju – pri čemu je saudijski Javni investicijski fond (PIF) preuzeo engleski nogometni klub Newcastle United, dok je katarski QIA vlasnik robne kuće Harrods – ovi fondovi plasiraju golema sredstva u strateške sektore poput umjetne inteligencije, logistike i obnovljivih izvora energije. Istodobno, pružanjem ekonomske potpore saveznicima, oni funkcioniraju kao sredstvo pritiska u vanjskoj politici.

Sukob velikih ciljeva

Zaljevski model toliko je privlačan da je kanadski premijer Mark Carney nedavno osnovao državni investicijski fond, dok je američki predsjednik Donald Trump potpisao izvršnu uredbu za pokretanje vlastitog. Međutim, ni Kanada ni SAD nemaju ono što ima Zaljev – desetljeća golemih prihoda od nafte i plina koji čine samu srž tog modela. Puno bolji primjer je Latinska Amerika. Ona je slične eksperimente provela već bezbroj puta, i to u okolnostima koje su daleko sličnije onima u Kanadi i Americi.

Za razliku od zaljevskih zemalja, koje bilježe stalan rast prihoda od nafte pod okriljem konzervativnih monarhija, Latinska Amerika prolazi kroz posve drukčiji scenarij. Tamošnji ekonomski procvat redovito završava fiskalnim deficitima, a oštri politički zaokreti između ljevice i desnice onemogućavaju bilo kakav dugoročni kontinuitet službene politike. I dok su rijetke države uspjele izgraditi stabilne državne investicijske fondove, većina je doživjela neuspjeh. Upravo njihovo iskustvo donosi važne lekcije za SAD, Kanadu i druge zemlje koje tek kreću tim putem.

Kao prvo, za pokretanje takvog fonda potreban je ozbiljan kapital koji država može bezbolno izdvojiti. Kada je Brazil 2008. osnovao svoj državni fond, novac nije stigao od neočekivane zarade na tržištu sirovina, već iz fiskalnih izdvajanja i javnog zaduživanja. Računica jednostavno nije držala vodu. Fond je ugašen nakon 11 godina, a preostala imovina preusmjerena je na otplatu dugova.

Gvajana je imala suprotan problem. U 2025. godini njezin državni investicijski fond zabilježio je prihode od nafte od 2,47 milijardi dolara. No, novac se topio jednako brzo kao što je i pristizao: iste godine parlament te zemlje odobrio je povlačenje 2,46 milijardi dolara. Bez zaštitnih mehanizama koji bi spriječili nemilosrdno trošenje iznenadnog bogatstva, fond je postao obični poligon za fiskalne prijenose, a ne sredstvo štednje.

Postoji i rizik da državni investicijski fondovi budu preopterećeni ciljevima. Primjerice, meksički naftni fond zadužen je za stabilizaciju proračuna, štednju za budućnost i potporu Pemexu, državnoj energetskoj tvrtki. U sukobu tih ciljeva, uvijek prevagne onaj kratkoročni. Prihodi od nafte neprestano se preusmjeravaju kako bi se Pemex održao na površini, pa je dugoročna štednja nemoguća. Novac koji je trebao osigurati budućnost te zemlje umjesto toga završava u raljama kratkoročne fiskalne politike.

Vjerojatno najvažniji primjer je čileanski Fond za gospodarsku i socijalnu stabilizaciju, koji je postao model za cijelu regiju. No, problemi mogu pogoditi čak i fondove s uzornim upravljanjem. Čile se morao suočiti s grubom stvarnošću: država se zadužuje uz kamatnu stopu od 5 posto, dok njezin stabilizacijski fond ostvaruje godišnji prinos od tek 1 do 2 posto. U potrošačkim financijama situacija je jasna – kada pojedinac ima skromnu štednju i skupi dug na kreditnoj kartici, stručnjaci savjetuju hitnu otplatu duga.

Vodeći se tom logikom, Čile je 2024. godine donio zakon kojim je fond restrukturiran u fleksibilniji zakladni fond (endowment) za ostvarivanje većih prinosa. Ovaj potez dodatno naglašava ključnu poruku: državni investicijski fondovi moraju imati ovlasti za agresivnije ulaganje.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Aduti kojima ne raspolažu

Stručnost Latinske Amerike u upravljanju državnim investicijskim fondovima (SWF) dobila je priznanje na globalnoj sceni. Santiago načela, koja predstavljaju globalna načela upravljanja ovim fondovima, potpisana su 2008. godine upravo u glavnom gradu Čilea. Panama je, pak, nakon desetljeća uspješne zaštite autonomnih državnih institucija poput Uprave Panamskog kanala od političkih pritisaka, slične mehanizme ugradila i u svoj državni investicijski fond.

Zahvaljujući tome, Institut Peterson za međunarodnu ekonomiju u svojem je Izvješću o državnim investicijskim fondovima za 2021. godinu panamski fond ocijenio s visokih 82 od ukupno 100 bodova. S druge strane, katarski QIA ostvario je tek 46 bodova, dok je saudijski PIF prošao još lošije, zauzevši poziciju s ocjenom 39.

Nema sumnje, dio analitičara tvrdit će da pojedina javna ulaganja – poput onih u rast zaposlenosti, regionalni razvoj i nacionalnu sigurnost – donose društvenu korist koja opravdava niže financijske prinose. Međutim, mehanizmi za takve investicije su razvojne banke, javno-privatna partnerstva ili industrijska politika, a ne državni investicijski fondovi.

Zbog zaljevskih zemalja ovi fondovi danas izgledaju kao privlačan strateški izbor. Ipak, njihov uspjeh počiva na milijardama dolara prihoda od fosilnih goriva i političkom kontinuitetu – adutima kojima ni Carney ni Trump ne raspolažu. Srećom, alternativne modele ne moraju tražiti daleko. Latinska Amerika nije samo detektirala zamke državnih investicijskih fondova, već je pokazala i kako izgraditi model koji donosi realne, iako manje glamurozne rezultate.