U svijetu u kojem su demokratske institucije pod opsadom instinktivni odgovor branitelja bio je okupljanje u potpori statusa quo. U Austriji, Francuskoj i Portugalu većinske političke stranke ojačale su svoje sanitarne kordone u pokušaju da ekstremističke stranke spriječe u dolasku na vlast. U Njemačkoj je Ured za zaštitu ustava nedavno označio Alternativu za Njemačku (AfD) kao “desničarske ekstremiste”, otvarajući mogućnost zakonitog blokiranja stranke. U Sjedinjenim Američkim Državama sada je na snazi višestruka obrana kao pokušaj Donalda Trampa da neutralizira institucije i dovede ih pod svoj nadzor.

Pet ključnih reformi

Stručnjaci poput Timothyja Snydera odavno su primijetili da put do autokracije počinje gubitkom povjerenja javnosti u same institucije koje su osmišljene da ih zaštite. Mehanizme, osmišljene za zaštitu demokratskih sustava, otimaju ekstremne sile i koriste kao oružje za političku korist.

Kako realno možemo obraniti institucije i sustave koji više ne uživaju povjerenje javnosti? Odgovor ne leži u slijepoj obrani statusa quo, već u radikalnom preispitivanju načina na koji one mogu funkcionirati. Moramo preoblikovati naše institucije kako bi bile otporne, participativne i inteligentne te sposobne spriječiti manipulaciju i propadanje. U tu svrhu bilo bi dobro da istražimo pet ključnih reformi naših političkih procesa.

Najradikalnije bi mjere uključivale preispitivanje tradicionalnog modela “jedna osoba – jedan glas”. Taj je sustav, iako temeljan, izuzetno osjetljiv na iskrivljujuće učinke dezinformacija, polarizacije i laičke politike. Također je u suprotnosti sa sofisticiranim iskustvima i očekivanjima građana 21. stoljeća. Rješenje bi moglo ponuditi prihvaćanje alternativnog sustava glasovanja koje podržava nijansiranije izražavanje mišljenja. Kvadratno glasovanje, na primjer, omogućuje biračima da dodijele bodove različitim opcijama glasanja u sve većoj težini, a već je uspješno korišten u Vijeću Gramada, maloga grada na jugu Brazila.

Drugo bi bilo uvođenje novih mehanizama koji našim sustavima omogućuju usmjeravanje na specifične probleme. To stvara prilike za zumiranje realnih rješenja i ljudima daje moći da promišljeno utječu na legislativu. Građanske skupštine sa stvarnom zakonodavnom moći, na primjer – koje je Emmanuel Macron s velikim učinkom koristio 2020. za donošenje klimatske politike – ili rotirajući građanski paneli dali bi biračima priliku da se uključe u važna nacionalna ili politička pitanja.

Treće rješenje moglo bi biti u širem prihvaćanju referenduma. Iako je istina da su se neki od najpoznatijih primjera – Brexit i neovisnost Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu – pokazali nositeljima razdora, postoje bezbrojne druge studije slučaja koje otkrivaju njihovu korist za društvo – poput onih u Švicarskoj, Tajvanu i Urugvaju, gdje su pomogli u određivanju politika i potaknuli transparentnost. Otvaranje ovih prostora, u digitalnom obliku, čak i preko granica, moglo bi pomoći u napretku u pitanjima poput klimatskih promjena i privatnosti podataka. Iako možda nije obvezujući, taj oblik demokratskog angažmana mogao bi imati moralnu težinu, vršeći pritisak na vlade i korporacije da poslušaju globalno javno mnijenje i pomognu u izgradnji kohezivnije, demokratske globalne zajednice.

Četvrto je ponderirano deliberativno glasovanje. Korišteno za istraživanje spornih pitanja, poput socijalnih politika koje utječu na Rome u Bugarskoj, slučajni uzorak građana sudjeluje u moderiranim raspravama, dobivajući pristup mišljenjima stručnjaka i raspravljajući o različitim stajalištima. Njihovi glasovi služe kao “mjerila znanja”, pružajući smjernice širem biračkom tijelu. Postoji i presedan za učinkovitost te prakse. Između 2016. i 2017. godine Građanska skupština od 99 članova u Irskoj većinski je podržala ukidanje ograničenja pobačaja, što je zauzvrat prekinulo dugogodišnji politički zastoj po tom pitanju – ishodom referenduma iz 2018. kojim su podržane preporuke Skupštine.

Transformativni pomak

I, na kraju, moramo osigurati informirano biračko tijelo. U svijetu konzumiranja vijesti vođenog algoritmima moramo prihvatiti transformativni pomak: od gledanja na ljude kao pasivne konzumente politike do toga da ih smatramo aktivnim sudionicima u njezinu oblikovanju. Moderni alati – uranjanje, interaktivnost i gamifikacija – mogli bi pomoći u probijanju dezinformacija i uključivanju građana, od školaraca do umirovljenika, u učenje o demokratskim načelima, kritičkom mišljenju i medijskoj pismenosti. Zamislite iskustva virtualne stvarnosti koja korisnike vode kroz povijesne demokratske krize ili mobilne igre koje igrače uče kako funkcionira propaganda. Usvajanje interaktivnih simulacija moglo bi omogućiti građanima da “vode” vladu, izlažući ih kompromisima i složenostima svojstvenim donošenju politika.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Jon Alexander u svojoj odličnoj knjizi “Citizens” zagovara transformativni pomak – od gledanja na ljude kao pasivne konzumente politike do toga da ih smatramo aktivnim sudionicima u njezinu oblikovanju. Približavanje procesa naših demokracija građanima moglo bi pomoći u suzbijanju sila koje ugrožavaju njezin opstanak. Ako prilagodimo svoje institucije izazovima modernog doba, ne samo da možemo preživjeti ovaj trenutak krize, već i napredovati. Demokrati svugdje moraju izbjegavati obranu statusa quo i djelovanje u svojstvu čuvara institucija koje se raspadaju. Vrijeme je da postanemo arhitekti nečeg jačeg, pametnijeg i uključivijeg. Opstanak demokracije ne ovisi o tome koliko dobro branimo prošlost, već o tome koliko smjelo zamišljamo budućnost.