Čak ni zemlje u kojima ulagači obično traže utočište za kapital u nesigurnim vremenima nisu imune na financijske šokove povezane s krizom u eurozoni, prenose danas europski mediji zaključak izvješća ekonomista Europske središnje banke (ECB).

Livio Stracca primjećuje da je profitabilnost financijskih tvrtki naglo rasla odnosno padala u ključnim trenucima krize, između siječnja 2010. i svibnja 2013., čak i u zemljama poput Njemačke ili SAD-a, prinosi na čije su obveznice ostali niski, prenosi danas informativni portal EUobserver.

Negativni su krizni događaji izazivali "averziju prema riziku" na svjetskim tržištima, nanoseći štetu državama u razvoju i uzrokujući pad vrijednosti eura, navodi Stracca u izvješću objavljenom jučer na internetskoj stranici ECB-a.

Na druge valute, poput dolara, franka i jena, krizne su epizode tek neznatno utjecale, a nisu značajnije poremetile ni cijene nafte i zlata, koje su postojano rasle, tvrdi on.

Identificirao je 18 važnih događaja tijekom krize, stavljajući naglasak na utjecaj priopćanja EU-a, političkih zbivanja i medijskih izvješća.

Među reakcijama na razini EU-a pozitivne epizode uključuju obećanje europskih lidera iz svibnja 2010. da će poduzeti "drastične mjere" i izjavu čelnika ECB-a Marija Draghija iz srpnja 2012. da će učiniti "sve što je potrebno" kako bi spasio euro.

Pozitivna je također bila objava ECB-a iz rujna 2012. da kupuje obveznice posrnulih članica eurozone kao što su Italija i Španjolska i dogovor na listopadskom summitu EU-a o stvaranju bankovne unije.

Negativni politički događaji uključuju svađu iz srpnja 2011. oko mjera štednje između tadašnjeg talijanskog premijera Silvia Berlusconija i ministra financija Giulija Tremontija, nasilne ulične prosvjede u Italiji i Španjolskoj u rujnu 2012. i parlament bez stabilne većine u Italiji nakon izbora u veljači ove godine.

Intervju

Davor Ivo Stier: Počela je utrka za energiju, a Hrvatska je strateški važnija nego ikad

Regulatorni okvir

Podaci kao temelj povjerenja: zašto je upravljanje podacima postalo strateško pitanje za banke

Medijski izvještaji, poput curenja informacija krajem 2010. da ECB već kupuje obveznice članica u nevolji i priče u medijima iz studenog 2011. da su Francuska i Njemačka razgovarale o potencijalnom raspadu eurozone, također su utjecali na tržišta.

Negativni događaji obično potaknu kupce obveznica na bijeg iz krizom pogođenih država, kao što su Grčka, Irska, Italija, Portugal i Španjolska. Oni se u takvim slučajevima okreću Njemačkoj, Japanu, Švicarskoj, Velikoj Britaniji ili SAD-u.

Prinosi na obveznice 'sigurnih' članica eurozone i zemalja izvan zone primjene jedinstvene europske valute ostali su u takvim situacijama nepromijenjeni ili su se tek blago snizili dok je dobit banaka, hedge fondova i ostalih financijskih kompanija na 'sigurnim' tržištima naglo pala.

Svaki negativni šok također je uzrokovao pad vrijednosti eura za oko 0,2 posto, primjećuje Stracca.

Krizu opisuje kao "eksperiment globalne transmisije šokova … zaraze i prelijevanja".

Napominje također da narušena dobit njemačkih banaka pokazuje važnu ulogu "veze između banaka i država" koja je po njegovim riječima u samom središtu dužničke krize u eurozoni.

Razvijena gospodarstva pojedinih zemalja i njihov 'pristojni' omjer duga u odnosu na BDP nisu tako značajni faktori zaštite njihovih banaka od posljedica krize. Izuzetno važnu ulogu igraju 'realne' ekonmske veze sa zemljama u teškoćama, ističe.

"Trgovina i ekonomske veze s eurozonom uvijek uzrokuju zarazu", napominje. "Trgovina i ekonomske veze s eurozonom… najvažniji su kanal zaraze", dodaje.