U gotovo svakom represivnom režimu dođe do trenutka kad njegovi vladari, kao i vojska koja ih je držala na vlasti, moraju donijeti odluku nakon koje nema povratka: promijeni se ili počni pucati.

Libijska vojska doima se podijeljenom u vezi odanosti pukovniku Muammaru alGadafiju, pa se jedan dio sigurnosnih snaga navodno priključio oporbi, dok je drugi otvorio vatru na prosvjednike.Egipatska vojska je zaključila da više nema smisla braniti 82godišnjeg faraona izvan svih događanja bez pravog nasljednika i uvjerljivog plana za budućnost Egipta pa je u konačnici stala uz prosvjednike na ulicama.Tim potezom ignorirali su savjet Saudijaca, koji su u svojim pozivima Washingtonu iznosili mišljenje da predsjednik Hosni Mubarak jednostavno treba otvoriti vatru i da bi Amerikanci trebali prestati pričati o “univerzalnim pravima” te ga podržati. Kako se zaraza demokratskih prosvjeda širi arapskim svijetom, Bahreinove vojne snage kojima manjka discipline došle su do zaključka da su njihovi prvi susjedi Saudijci zapravo bili u pravu. Od Egipta su naučili dvije lekcije: Ako nazove američki predsjednik Obama, spusti slušalicu. I što ranije počni pucati.U obje ove zemlje, kao i u gotovo svim policijskim sustavima, ključ promjene leži u vojsci. I kao što to obično biva u bilo kojoj instituciji s vlastitim interesima, možete računati na to da će vojni vođe upitati: Što mi dobivamo od toga? Da egipatska vojska, sa svim svojim poslovnim pothvatima, ne kaže ništa u vezi američke pomoći i tehnološki najnaprednijeg oružja, bila je potrebna tranzicija koja bi joj omogućila da zadrži vlast i istovremeno dopustila Washingtonu da navijesti postupnu i sveobuhvatnu reformu.S druge strane, vojska u Bahreinu odlučila je zanemariti Obamin savjet jer ga smatra samoubojstvom. Ništa od toga nije pretjerano iznenadilo Bijelu kuću, koja je prošle godine na zahtjev predsjednika Obame počela proučavati ranjive točke tih režima, a u posljednje vrijeme počela proučavati kako uspješno obaviti tranziciju prema demokraciji. Michael McFaul, vodeći pomoćnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost i voditelj vijeća kojeg u šali naziva “Štreberskom Upravom” Bijele kuće, tjedne je proveo izrađujući pokazne studije za predsjednika Obamu i Vijeće nacionalne sigurnosti. “Ne postoji samo jedan scenarij ili model”, objasnio je McFaul.

“Postoje brojni načini demokratske tranzicije, a mnogi od njih su neugodni.”Egipat je i počeo na takav način, s uličnim bitkama i prosvjednicima te nasiljem siledžija koji su htjeli maknuti prosvjednike s trga Tahrir.No, američki dužnosnici prisjetili su se napetih razgovora sa svojim egipatskim inačicama i rekli da su osam dana nakon početka krize znali da su Mubarakovi dani odbrojeni jer je već tada vojska jasno dala do znanja da jednostavno neće pucati na vlastite ljude.“Samo smo ponavljali tu mantru ne prekidajte vezu s vlastitim ljudima”, izjavio je jedan visoko pozicionirani američki dužnosnik koji je bio uključen u delikatne pregovore.Mnogi američki dužnosnici vjeruju da su njihove riječi bile toliko uvjerljive velikim dijelom i zbog bliskih veza američke i egipatske vojske. Tridesetogodišnje ulaganje konačno se isplatilo kad su američki generali, vodnici i obavještajni službenici potajno nazivali i slali poruke elektronske pošte prijateljima s obuke. No, sad dolazi najlukaviji dio – kako postići da vojska održi obećanje i omogući uspostavu i procvat civilne vladavine? To znači da se vojska mora odreći svog monopola na vlast, a to nije lako kad je tako duboko ukorijenjena u samo gospodarstvo zemlje, što je odlika koju Egipat dijeli s kineskom oslobodilačkom vojskom.Pitanje je može li egipatska vojska uspješno provesti tranziciju prema demokraciji, kao što su to učinile vojske Južne Koreje, Indonezije, Filipina i Čilea. Južna Koreja najsjajniji je primjer pozitivnog ishoda. Ta zemlja trenutno je jedna od najbogatijih na svijetu, a generali su tek 1980ih postupno dopustili slobodne izbore, suočeni s velikim uličnim prosvjedima.Zatim je tu i Indonezija. General Suharto vladao je 31 godinu, a onda izgubio zamah. Izdržao je samo dva i pol tjedna nakon izbijanja pobune 1998. godine.Indonezijskoj vojsci trebalo je malo više od godine dana da održi izbore.

Karen Brooks, bivša stručnjakinja Bijele kuće za Indoneziju, izjavila je da je određivanje vrlo jasnog roka bilo od iznimne važnosti, jednako kao i dopuštanje islamistima da stupe na političku pozornicu. Dodaje da su čak i u najmnogoljudnijoj islamskoj državi, islamske stranke ostale u manjini.Vojska u Bahreinu Pentagonu je rekla da nikada neće dopustiti šijitima pristup na značajne položaje. “Rekli su nam da su svi šijiti iranski špijuni”, izjavio je jedan bivši visoki dužnosnik Ministarstva obrane.I tako je vojska, kad su prosvjedi otpočeli, zaključila da nema nikakve budućnosti ukoliko ne otvori vatru jer će u tom slučaju šijitska većina preuzeti vlast. Visoki vojni dužnosnici kladili su se na kralja Hamada bin Isa alKalifu. Istog dana kad je njegovu sinu, prestolnasljedniku Salmanu, dodijeljena dužnost započinjanja “dijaloga na državnoj razini”, postrojbe su ponovno otvorile vatru.Abderrahim Foukara, upravitelj arapske televizije Al Jazeera u Washingtonu, rekao je da su posljedice ovakvog gušenja pobune prilično predvidive. “Kad jednom ispucaš metak na žene i djecu u tri ujutro, moći ćeš neko vrijeme zadržati vlast, ali bilo kakav dojam legitimnosti nestaje”, objasnio je.No, neki drugi ljudi govorili su to isto za Narodnu oslobodilačku vojsku kad je 1989. godine na trgu Tiananmen u Pekingu otvorila vatru na prosvjednike. Danas ta vojska ima opsežne poslovne interese zahvaljujući kojima je postala toliko bogata i snažna da joj se niti jedan kineski vođa ne želi suprotstaviti.

David Sanger