Čini se kao da u posljednjih deset godina eksponencijalno raste tehnička vještina pijanista. Najnovija mlada pijanistica kojoj se zbog tih vještina divimo jest Yuja Wang. Da, ova dvadesetčetverogodišnjakinja može odsvirati bilo što. Deutsche Grammophon objavio je njezinu prvu izvedbu s orkestrom – s Mahlerovim komornim orkestrom odsvirala je Rahmanjinovu Rapsodiju na Paganinijevu temu i Drugi koncert za glasovir.

Dirigent je bio Claudio Abbado, izvanredni maestro koji iznimno pomno bira suradnike. No samo su se u Kini u posljednjih nekoliko godina pojavili i Lang Lang i Yundi Li. Rusija nam je dala Kirila Gersteina, rođenoga 1979. godine, posljednjeg dobitnika Umjetničke nagrade Gilmore, čija je izvedba Lisztove Sonate, Schumannove “Humoreske” i maštovitog komada Olivera Knussena bila najbolja u 2010. godini. Na Međunarodnom festivalu klavijatura održanom ovog ljeta u New Yorku dvadesetogodišnji je Danil Trifonov, koji je netom prije osvojio Međunarodno natjecanje Čajkovski u Moskvi, pokazao zadivljujuće vještine. Ne može se predvidjeti kakvog će dugoročnog učinka imati ovaj trend. Pred klasičnom su glazbom brojni izazovi. Publika sve manje cijeni taj oblik umjetnosti, a ni ne primjećuje tehnička dostignuća u tom području. Mnogi posjetitelji koncerata danas očekuju da svaki solo glazbenik bude fantastičan u tehničkom smislu. Jerome Lowenthal, pijanist i dugogodišnji djelatnik Fakulteta Juilliard, nedavno je izjavio da se svakako radi o novom fenomenu. Kad je 1996. godine u kinematografima zaigrao film “Sjaj” o duševno bolesnom pijanistu Davidu Helfgottu, Lowenthala su upitali je li Rahmanjinovljev Treći koncert za glasovir toliko zahtjevan komad kao što je u filmu prikazano. On im je dao sljedeći odgovor: “Da, komad je iznimno težak, ali uspješno su ga odsvirali svi moji šesnaestogodišnji studenti.” Prije nekoliko mjeseci pijanist Gilbert Kalish, profesor na Sveučilištu Stony Brook na Long Islandu, rekao je da su etide Gyorgyja Ligetija, koje istražuju nove vidike teksture, zvuka i tehnike, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća smatrane gotovo nemogućima za izvedbu. Mislilo se da ih samo stručnjaci poput francuskog pijanista Pierre-Laurenta Aimarda mogu svirati. No danas ih, kaže Kalish, “moji studenti vrlo spretno izvode”. Nedavno mi je Gilbert Kalish napisao da skladatelji uvijek ispituju granice glazbenog djela. “Netko stvori iznimno teško izvodivo djelo, a nakon nekog vremena, samo zato što postoji i zato što je sjajno, ljudi uspiju izvesti takve skladbe”, napisao je Kalish.To je, čini se, ključna stvar – učenici i učitelji sve uspješnije svladavaju izvedbeno umijeće, no, kako kaže Kalish, pijanisti uspješno odgovaraju na izazove nove glazbe koja pomiče granice. Taj fenomen treba smjestiti u povijesni kontekst.

Početkom dvadesetog stoljeća umjetnička su se dovitljivost i glazbeno bogatstvo cijenili više od tehničke spretnosti. Pijanisti poput Alfreda Cortota, mladog Vladimira Horowitza i samoga Rahmanjinova vladati su sjajnom tehnikom, no publika i kritičari bili su spremni progledati kroz prste onima manje vještima. Cortota su strahovito cijenili, no snimka njegove izvedbe Chopinove 24 etide s početka tridesetih godina prošlog stoljeća prema današnjim je mjerilima prepuna pogrešaka. Danas Chopinove etide sviraju glazbenici na početku profesionalnog obrazovanja. Genijalni ruski pijanist Nikolaj Luganski snimio je sve Chopinove etide za svoj drugi album objavljen 2000. godine i fascinantno je usporediti njegovu izvedbu Prve etide s onom Alfreda Cortota (obje se mogu naći na YouTubeu). Opasno je tragati za savršenstvom. Nakon što je Van Cliburn 1958. godine pobijedio na Čajkovskijevom natjecanju, nova je generacija u tehničkom umijeću vidjela put do slave, no kritičari su često isticali da osim toga mnogi nisu imali što ponuditi. Međutim, tehničko je umijeće danas tako uobičajena stvar da mladi pijanisti na njoj mogu graditi svoju osobnost, stil i dar, a takvi su Ukrajinac Aleksandar Romanovski, koji je 2009. godine snimio začudnu i prekrasnu verziju Rahmanjinovih “ÉtudesTableaux”, i maštoviti pijanist poljskomađarskih korijena Pjotr Anderszewski, koji iznimnim umijećem interpretira Bacha. Ima pijanista koji su dovoljno vješti da mogu odsvirati bilo što i onih koji su vješti u onoj mjeri da mogu izvoditi glazbu koja im nešto znači. Među prvu skupinu ubrajam velike umjetnike današnjice, kao što su Richard Goode, Mitsuko Uchida i Andras Schiff, a od mlađih izvođača Jonathana Bissa, senzibilnog i preciznog pijanista, te Izraelca Davida Greilsammera, koji me svojim elegantnim umijećem zadivio više nego hiperekspresivni virtuoz Lang Lang. Svi su oni danas uspješni, što znači da je pokorena nova razina pijanističkog umijeća. Pijanisti postaju toliko dobri da je paradoks u tome što me njihovo umijeće više toliko ne zadivljuje. Lani je Jevgenij Kissin, jedan od najnevjerojatnijih pijanista današnjice, održao koncert u Carnegie Hallu. Nakon što je odsvirao Lisztovu Sonatu jedan me poklonik glazbe upitao: “Jeste li ikad čuli tako veličanstvenu izvedbu ovog djela?” Zapravo jesam, i to nekoliko mjeseci ranije na sjajnom koncertu Stephena Hougha. Hough također može odsvirati bilo što. Dobrodošao u klub.

Anthony Tommasini