Dok su posljedice najgoreg izljeva nafte u američkoj povijesti još bile svježe, Aaron Greco pokušavao je odlučiti što će sa svojim životom.Dok se u podmorju Meksičkog zaljeva i dalje buši, mladi kao što je Aaron snosit će izravne posljedice odluke o energetskim resursima i plodovima mora koje ćemo konzumirati u budućnosti.

Davno prije 20. travnja, kad je eksplodirala naftna bušotina Deepwater Horizon, zbog rasta cijena nafte i jeftinog uzgoja škampa u Aziji ova riskantna i fizički naporna profesija postala je još manje profitabilna. Danas od ribarenja živi tek nekoliko tisuća stanovnika Louisiane, a krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo ih je preko 20.000. Međutim, devetnaestogodišnjeg Aarona privukao je izvorni način života. Poželio je biti svoj šef u močvari koja se, iako je udaljena 48 kilometara južno od New Orleansa, doima kao posve drugi svijet.“Želim loviti škampe više nego išta drug”, rekao je svojoj djevojci. “Ali sad sam u škripcu.”Kad je nakon izlijevanja zatvoren dio mora oko Župe svetog Bernarda, Aaron se kolebao. Sestra ga je nagovarala da ide na fakultet, a ujaci upozoravali na dugotrajan učinak sredstava za čišćenje naftne mrlje. Sumnjao je u svoje sposobnosti čak i nakon što je izvor zatvoren.S ocem Buddyjem svađao se i tražio njegovu pomoć.Buddy (43), koji je napustio školovanje u drugom razredu srednje škole, nije imao izbora. Kao i svi stanovnici Delacroixa, potomci Španjolaca s Kanarskih otoka, nije razmišljao ni o čemu drugom osim ribarenju.U to su vrijeme tinejdžeri mogli dobro zaraditi u bočatim vodama. Kad se Aaron rodio 1990. godine, Buddy je platio bolnički račun s nekoliko stotina vreća kamenica, od kojih je svaka stajala 27 dolara. “Ulovom iz rukavca otplatio sam popišanca”, rado podsjeća sina.Kad je Aaron navršio 13 godina, počeo je i sam spominjati da bi napustio školu i oca nagovarao da ga vodi sa sobom na brod.No, Buddy je htio da njegov jedinac ima druge prilike. Ribarenje je nepredvidiv i težak posao i tu nema mirovine. “Na majku si”, rekao je sinu. “Dovoljno si pametan da možeš na fakultet.”I tako je Aaron završio školu i naučio popravljati rabljene Mustange. Zaposlio se u autopraonici jednog servisnog centra.

No, u travnju je dao otkaz kako bi se mogao posvetiti ribarenju.“Lud si, Aarone”, govorila mu je starija sestra Brittany. Početkom lipnja 2009. godine nagovorio je oca da poprave jedan stari brod oštećen u uraganu Katrina 2005. godine. Nije bilo lako nagovoriti Buddyja jer je te godine ulov kozice pjeskulje bio najmanji u deset godina.Na kraju je Buddy rekao supruzi da će Aarona naučiti lekciju i odvesti ga u ribarenje.“Doći će k sebi i odustati”, rekao joj je. “Bit će mokar i jadan i neće se više s time htjeti zezati.”Čim su se uputili prema rukavcu, otac i sin vidjeli su škampe kako skaču. Kad su krenuli kući, iscrpljeni i mokri do kože, imali su 815 kilograma škampa. Cijena na doku kretala se oko dva dolara po kilogramu, dvostruko manje nego što je Buddy dobio one godine kad se rodio Aaron. Međutim, Aaron se navukao.Dok je slušao dnevnu prognozu kretanja naftne mrlje, ipak se zapitao hoće li itko kupovati plodove mora kad ribari ponovno krenu u lov. “Ljudi su zabrinuti”, rekao je svojoj djevojci Melanie. No, kad se pročulo da je izvor nafte ugašen, već je bila pala odluka da kupi ujakov brod.Prvi samostalan pohod prošao je katastrofalno. Mreže su mu se zamrsile i poderale, a u oputu zapele zamke za rakove. “Ovo je grozno”, govorio je razljućeno.Jedva je uspijevao pokriti troškove goriva, ali svakodnevno je izlazio u lov, kako se i zavjetovao, da ulovi količinu koja mu je bila potrebna. I svaki je put bio sve bolji.“Danas je bio dobar dan”, rekao je Melanie neku večer. “Na sve sam se naviknuo. Osjećam se ispunjeno.”

Amy Harmon