RANWAN, Indija — U ovom selu na sjeveru Indije, radnici rastvaraju goleme pakete spaljene ili pokvarene riže dok se u blizini muhe skupljaju oko pokvarene pšenice. Lokalni stanovnici kažu da spomenuta riža već nekoliko godina stoji uz cestu te da je sada prodaju pecari koja će ju pretvoriti u alkohol.

Samo 290 kilometara južnije, u siromašnoj četvrti u predgrađu New Delhija, Leela Devi s mukom pokušava prehraniti svoju četveročlanu obitelj majušnim obrocima lepinja i krumpira. Kaže da je to sve što si može priuštiti od invalidnine i neredovite suprugove plaće. Njezina obitelj pripada skupini od 250 milijuna Indijaca koji nemaju dovoljno hrane. To je paradoks obilja u indijskom prehrambenom sustavu. Na krilima poljoprivrednih inovacija i obilnih subvencija, Indija sada proizvodi toliko hrane da ima veće zalihe žita od svih zemalja na svijetu osim Kine te dio proizvoda izvozi u države kao što su Saudijska Arabija i Australija. A opet, petina stanovnika joj je pothranjena, dvostruko više nego u ostalim zemljama u razvoju poput Vijetnama i Kine — sve zbog sveprisutne korupcije, pogrešnog upravljanja i propusta projekata koji bi trebali siromašnima osigurati hranu. “Razlog zašto smo suočeni s ovim problemom jest naše odbijanje da raspodijelimo žitarice koje otkupimo od poljoprivrednika onima kojima su stvarno potrebne”, kaže Biraj Patnaik, savjetnik indijskog Vrhovnog suda za pitanje hrane. “One zaslužuju biti jedino u trbusima gladnih.” Nakon godina zanemarivanja ovog problema, populistička nacionalna vlada sada razmatra zakon kojim bi se ulile dodatne milijarde dolara u sustav i udvostručio broj ljudi koje se opskrbljuje hranom te koje bi tada došle do dvije trećine stanovništva. Predloženi zakon također bi siromašnima omogućio kupnju veće količine riže ili pšenice po nižim cijenama. Zagovornici tog novog zakona smatraju da će on pridonijeti ostvarenju cilja da u Indiji, drugoj po broju stanovnika zemlji na svijetu, odmah nakon Kine, više ne bude gladnih. No njegovi kritičari tvrde da će bez temeljnih reformi sustava samo dodatno produbiti državni proračunski deficit i obogatiti dužnosnike koji rutinski kradu hranu s raznih razina distribucijskog lanca. Indijska prehrambena politika ima dva središnja cilja — omogućiti poljoprivrednicima više i dosljednije cijene za usjeve nego što bi dobili na otvorenom tržištu te prodaju prehrambenih žitarica siromašnima po nižim cijenama nego što bi platili u privatnim trgovinama.

Savezna vlada otkupljuje žito i pohranjuje ga. Pojedine države mogu dobiti određenu količinu žita iz tih zaliha ovisno o tome koliko joj stanovnika živi u siromaštvu. Tada država dostavlja žito u subvencionirane trgovine i odlučuje koje će obitelji dobiti bonove za kupnju jeftine pšenice i riže. Ovaj opsežni sustav vladu stoji 750 milijardi rupija (13,6 milijardi dolara) godišnje, gotovo jedan posto indijskog bruto domaćeg proizvoda. Unatoč tomu, 21 posto ukupnog broja od 1,2 milijarde stanovnika i dalje je pothranjeno, a taj omjer nije se značajnije promijenio u posljednjih dvadesetak godina bez obzira na gotovo 50-postotno povećanje proizvodnje hrane, daje se zaključiti iz podataka ustanove International Food Policy Research Institute iz Washingtona. Novi zakon o sigurnosti hrane tako bi, prema nekim procjenama, i više nego udvostručio proračunske izdatke. No samo 41,4 posto žitarica koje vlada podigne iz saveznih skladišta dopre do indijskih domova, tvrdi se u najnovijoj studiji Svjetske banke. Kritičari tvrde da dužnosnici, od upravitelja skladišta do vlasnika trgovina, kradu hranu i prodaju je preprodavačima te tako fino i ilegalno zarađuju. Siromašni Indijci s bonovima za hranu često se tuže i na kvalitetu i na kvantitetu žitarica dostupnih u vladinim trgovinama, znanima pod nazivom trgovine dobrih cijena. Druge, pak, obitelji ni nemaju bonove za hranu zbog složenog postupka, a počesto i mita, potrebnog za dobivanje istih. Nekima ne daju bonove jer ne mogu dokazati mjesto stanovanja ili nemaju podatke o prihodima. Poznavatelji zbivanja tvrde da bi više ljudi bilo podobno kad bi se podigla granica minimalnog prihoda. Trenutno u New Delhiju ona iznosi 2000 rupija (36 dolara) mjesečno, bez obzira na brojnost obitelji, što je svota koju brojne siromašne obitelji potroše samo na stanarinu. Leela Devi, koja živi u siromašnoj četvrti Jagdamba Camp na jugu New Delhija, kaže da su prije četiri godine odbili njezinu prijavu za bonove. Kaže da je jedini stalni prihod njezine obitelji 1000 rupija invalidnine mjesečno koje ona dobiva zbog opeklina zadobivenih u nesreći prije nekoliko godina. Iako joj suprug kao fizički radnik ponekad zaradi i do 3000 rupija mjesečno, ona smatra da bi trebala imati pravo na bonove jer se često moraju snaći sa samo 2000 rupija ili čak manje. “Ponekad nam ne preostaje ništa drugo nego sjediti i čekati”, kaže. “Svekrva mi dobiva subvencioniranu hranu pa mi da nešto kad može.”

Neke države kao što su Tamil Nadu i Chhattisgarh izvele su velika poboljšanja uporabom tehnologije za praćenje hrane, što je omogućilo gotovo svim kućanstvima da dobiju bonove. Ostale države, kao što je Bihar, eksperimentiraju sa sličnim programima. Reformatori tvrde da bi Indija trebala početi siromašnima davati gotovinu ili kupone za hranu poput Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i nekih drugih zemalja. Time bi se smanjila korupcija i loše upravljanje zalihama jer bi vlada otkupila i pohranila samo onoliko žitarica koliko je dovoljno u svrhu osiguranja u slučaju godine loše žetve. A i siromašni bi time dobili više izbora, kaže Ashok Gulati, predsjednik državnog Vijeća za poljoprivredne troškove i cijene. “Zašto samo pšenica i riža? Ako žele dobiti jaja, voće ili neko povrće, trebali bi imati taj izbor”, kaže Gulati. “Znači, prihod im se mora povećati. A distribuciju treba prepustiti privatnom sektoru.” No većina dužnosnika iskazuje zabrinutost da će, ako se Indija prebaci na kupone za hranu, neki početi te kupone mijenjati za alkohol ili duhan, pa opet neće imati dovoljno hrane.

Vikas Bajaj

Izvještavaju Neha Thirani i Karishma Vyas