Na spomen-tvornice metala prva acocijacija su visoki dimnjaci iz kojih sukulja dim, čađa koja prekriva grad, tvornički krug u koji ne ulazite bez čizama i radnici u umazanim kobinezonima. Dolazeći u tvornički krug mostarskog Aluminija, ništa od spomenutog nećete vidjeti. Prvi dojam je da se nalazite u botaničkom vrtu. Sve najbolje što Hercegovina ima, sve što priroda može dati, tu možete vidjeti na jednom mjestu; voćnjake s nasadima šipaka, krušaka, šljiva, jabuka, mandarina… Malo dalje primjećujemo nešto nalik na vilu. Ne, kažu nam, to je staja za ovce. “Imate i ovce?”. “Imamo i ovce”, odgovaraju nam ljubezni domaćini. Dok nam pokazuju stado na obližnjem proplanku, pomislismo kako ovce u Aluminiju imaju status indijskih krava. Iza su vinogradi, uz njih vinski podrum. Pokazuju nam Extra lozu, nude da kušamo vina; Žilavku i Blatinu, imaju i med, ali i Aluminijevo maslinovo ulje. Znam, kažem, imate i pčelinjak i masline. Ovo je kao raj na zemlji, pomislimo dok prolazimo šetnicom pored potočića u kojem možete vidjeti pastrve, šarane i druge riječne ribe. Ti potočići ulijevaju se u jezero ribnjak. Bistra voda okružena trskom prepuna je razne slatkovodne ribe. U jezeru patke, guske. Iza restoran za goste je terasa koja natkriva bistrozelenu nabujalu Neretvu. Prizori koji vas relaksiraju, odmaraju. Ali nije to sve. U tom svojevrsnom parku prirode, ukrašenom skulturama poznatih umjetnika, možete vidjeti i povrtnjake, plastenike. Dio onog što se ovdje proizvodi prodaje se na tržištu, a dio dariva socijalnim ustanovama, bolnicama, domovima za stare i nemoćne, dječijim vrtićima. Dijelom zarađenog novca isplaćuju se povrtlari i vrtlari. To je njihovo sadašnje zanimanje, ranije su radili u Tvornici anoda ili Elektrolizi. Zbog izloženosti raznim štetnim utjecajima, sada su tu u svojevrsnom liječilištu. Čemu sve ovo, pitamo glavnog direktora Miju Brajkovića.

Unapređivanje okoliša
“Ovim pokazujemo da aluminijska industrija ne mora biti prljava. Ovdje oko tvorničkih hala uspijeva sve i time dokazujemo da ne zagađujemo, već čuvamo i unapređujemo okoliš”, kaže Brajković. Aluminij je tako izgradio nasuvremeniji pročistač otpadnih voda, jedini takav na Neretvi i jedini takve vrste u BiH. Ovih dana otvorena je obnovljena i modernizirana Tvornicu anoda, u što je uloženo 40 milijuna eura, od čega u tzv. ekloški dimnjak čak 6 milijuna eura. “Time smo, ne samo zadovoljili ekološke stnadrade EU, već smo išli i iznad tih standarda iako nas nitko na to nije tjerao, ali to je naša poslovna filozofija”, kaže Brajković. S moderniziranom tvornicom Aluminij će za 50 posto povećati proizvodnju u odnosu na predratno razdoblje, i to s tri puta manje uposlenih nego prije rata. Najveći bosanskohercegovački izvoznik, s godišnjom vrijednošću izvezenog aluminija od 300 milijuna eura, po ostvarenim prihodima mogao bi biti i najprofitabilnija kompanija, no glavni direktor tvrtke promicatelj je neke vrste skandinavskog kapitalizma “Naš cilj nije profit po svaku cijenu, jer on nije pravo mjerilo uspješnosti kompanije. Uspješni ste onoliko koliko reinvestirate u modernizaciju proizvodnje, u povećanje produktivnosti, ali i u zaštitu na radu, u zaštitu okoliša, edukaciju uposlenih i osiguranju plaća radnicima od kojih njihove obitelji mogu pristojno živjeti, onoliko koliko pomažete zajednici u kojoj poslujete”, kaže Brajković. Dodaje kako ga ljuti kad čuje kako neki ostvaruju ogromne profit, zajednici ne daju ništa, već zarađenim novcem kupuju vile, jahte…”To je danas u trendu. Takvi su na cijeni”, kaže. “Njih se”, dodaje, smatra uspješnima. “Vrijednosti koje mi promičemo su drugačije. Prosječna plaća u Aluminiju (1600 KM) dvostruko je veća od bh prosjeka, s tim da od više od 1000 uposlenih u administraciji radi manje od 4 posto”, kaže Brajković. Satisfakcija za ono što su postigli ljetos stigla je od Međunarodne lige humanista, koja je Aluminij proglasila međunarodnom ekološkom kompanijom, najčistijom tvornicom u jugoistočnoj Europi. Predsjednica ove međunarodne organizacije, Elisabeth Rehn, bivša izaslanica glavnog tajnika UN-a za ljudska prava, glavnom direktoru Brajkoviću uručila je statuu simboličnog naziva Zlatni feniks. Aluminij, koji je tijekom rata bio gotovu uništen, a ratna šteta procijenjena na 140 milijuna dolara, obnovljen je uz pomoć Hrvatske, te inozemnim kreditnim sredstvima. Tijekom 13 godina izrastao je u kompaniju koja danas fascinira sve koji je posjete. Hasan Tahmaz sa sarajevskog Ekonomskog fakulteta kaže kako je to “gospodarski unikat Europe”.

Zaštita radnika
“Nigdje na svijetu ne postoji poduzeće koje ovako dobro radi, a u isto vrijeme brine za okoliš i zaštitu čovjeka na radu”, tvrdi Tahmaz. Poznati ekolog Mustafa Omanović kaže kako je obišao više od stotinu tvornica iz oblasti kemijske i metalne industrije, ali da nigdje nije vidio nešto slično. “Bez pretjerivanja mogu reći kako se Aluminij nalazi u ekološkom parku”, kaže Omanović. Slavni hrvatski dirigent Vjekoslav Šutej, također je bio očaran Aluminijem, napose jer uz očuvanje okoliša donira za kulturu i znanost, a u Galeriji Aluminij u središtu Mostara izlagali su najveći umjetnici iz regije. “Bio bih sretan kad bismo u Hrvatskoj imali ovakvu tvrtku koja nije sama sebi svrha”, kazao je svojevremeno Šutej. Od države, u kojoj posluje i čije proračune i fondove puni milijunima maraka Aluminij nikada nije dobio ni marke pomoći, ni bilo kakvo priznanje.