Dječaku je bilo 13 godina kad je u jutarnjoj raciji završila četverogodišnja bitka njegova oca za politički azil u Velikoj Britaniji. Uvečer tog dana 2005. godine otac i sin završili su u privatnom Centru za pritvaranje useljenika Yarl’s Wood, stotinama kilometara dalje od svojeg doma, čekajući deportaciju u rodnu Angolu. Ubrzo nakon ponoći očajni se otac, tridesetpetogodišnji Manuel Bravo, uspeo na stepenice i objesio o plahtu. U oproštajnoj poruci pojasnio je razlog svojeg čina. Želio je da njegov maloljetni siročić ostane u Velikoj Britaniji. Ured za useljeništvo na kraju nije deportirao dječaka kojeg u rodnoj zemlji nije imao tko primiti. Jedna britanska obitelj koju je Manuel Bravo poznavao iz crkve primila je dječaka Antonija u svoj dom. Antoniju je danas 19 godina, radi kao električar, a jednog bi dana htio biti inženjer. Živi s pet cimera Engleza u kući staroj 100 godina nedaleko od očeva groba i često posjećuje obitelj koja ga je odgojila. “Želim da moj tata bude ponosan i da mu dokažem da život nije uzalud dao za mene”, kaže. Međutim, u rujnu Antoniju ponovno prijeti mogućnost deportacije. S obzirom na to da su se zakoni promijenili, ove se godine neće moći prijaviti za državljanstvo kao što je očekivao jer mu privremena boravišna dozvola, izdana na temelju humanitarnih razloga, uskoro istječe, a nije izgledno da će je uspjeti produljiti.

Obitelj u bijegu
Antonijeva priča pravi je primjer kako se država nastoji riješiti neželjenih useljenika putem sustava provođenja zakona kojim u određenoj mjeri vladaju i privatni interesi. Poput mnogih drugih država diljem zapadnog svijeta, Velika je Britanija pod pojačanim pritiskom da poveća broj deportacija, smanji broj useljenika te ograniči izdavanje državljanstava. A pravila se stalno mijenjaju. Lani je, tako, Antonio položio novi “Test poznavanja britanske kulture i civilizacije”, a danas mu više ne vrijedi.Manuel Bravo, njegova supruga Linda, njihov trogodišnji sin Nelio i Manuelov desetogodišnji sin Antonio, kojemu je majka umrla pri porodu u Angoli, zatražili su azil čim su sletjeli u zračnu luku Heathrow u listopadu 2001. godine. Manuel Bravo rekao je da je poljoprivrednik kojeg je angolska vlada pritvorila i zlostavljala zbog sudjelovanja u radu prodemokratske stranke koju je osnovao njegov otac. Nije dobio dozvolu za rad, a obitelj je završila u Armleyu, radničkom predgrađu Leedsa, gdje su trebali čekati odluku o azilu. Catherine Beaumont, volonterka u useljeničkom centru metodističke crkve u Leedsu, pomogla im je da se snađu. Međutim, njihova je prijava bila jedna od mnogobrojnih, a 2002. godine bilo ih je čak 84.000. U to se vrijeme javnost sve više počela buniti nakon što se otkrilo da je vrlo malo onih kojima je zahtjev za azil odbijen uopće napustilo zemlju. Premijer Tony Blair u to je vrijeme otvorio vrata mnogim useljenicima, a istovremeno vrlo oštro nastupao prema onima koji nisu stekli status azilanata. Zahtjev Manuela Brava odbijen je 2004. godine, a osoba koja je vodila slučaj kao razlog je navela nedostatak dokaza. Bravo na saslušanju nije imao odvjetnika. “Bio je stvarno ojađen”, prisjeća se Antonio. “Osjećao se beskorisno.” Ujesen 2004. godine obitelj se razdvojila. Linda Bravo vratila se s Neliom u Angolu kako bi brinula o bolesnoj rodbini. Uhitili su je pa je, navodno, uspjela pobjeći u Namibiju. Manuel nije dočekao vijest da je došla do Portugala te ondje konačno stekla status azilanta.

Sustav pritvaranja
U zoru 14. rujna 2005. godine osam je policajaca upalo u kućicu Manuela Brava. “Ne mogu tu sliku izbiti iz glave”, kaže Antonio. “Upadaju nam kroz vrata, svijetle baterijske lampe. Obojici nam stavljaju lisice. Osjećao sam se kao zločinac, a ništa nisam učinio.” Kasnije je pravobranitelj za zatvorenike ispitao potrebu za tako “oštrim iskazom moći” nakon dugog razdoblja tijekom kojeg nisu ništa poduzeli, nazvavši ovaj slučaj “krajnje okrutnim”. Otac i sin Bravo upali su u svijet privatnih tvrtki koje rukovode pritvaranjem useljenika. Njih su dvojica završili u pritvoru engleskodanske tvrtke koja se danas zove G4S. Zaštitari su ih odveli u bivšu vojnu bazu gdje je tvrtka 2001. godine otvorila Centar za pritvaranje useljenika Yarl’s Wood. Privatne tvrtke danas vode sedam od ukupno 11 centara za pritvaranje useljenika, a od 2001. godine do danas broj pritvorenih porastao je za 75 posto. Antonio se i danas živo sjeća trenutka kad su zaštitari tvrtke G4S u torbi njegova oca, koji se tada liječio od depresije, pronašli novi konop za sušenje rublja. Konop su mu oduzeli, ali o tome nisu obavijestili centar. Medicinska sestra u centru Yarl’s Wood oduzela mu je antidepresive i nije ga čak ni pitala ima li suicidalnih primisli. Oca i sina otpratili su do sobička do kojeg vodi osam zaključanih vrata. Dok je Bravo telefonirao i očajnički pokušavao naći pomoć, Antonio je strpljivo čekao u sobi. Kad se Manuel vratio, sinu je prenio lošu vijest: deportirat će ih u 10,30. Otac mu je rekao: “Što god da se dogodi, budi hrabar i jak i znaj da se ponosim tobom.” Antonio je spavao kad su sigurnosne kamere zabilježile samoubojstvo njegova oca. Pravobranitelj se u izvješću sastavljenom 2006. godine žalio da nitko satima nije htio probuditi dječaka i reći mu da mu je otac mrtav, a kasnije mu nitko nije objasnio da ga samoga neće deportirati. “Zaplakao sam tek kad je Catherine došla”, prisjeća se Antonio dolaska Catherine Baumont. “Došla je i rekla mi da me vole i da žele da dođem k njima živjeti.” Zaposlenici centra nisu ga htjeli pustiti, tobože za njegovo dobro. Prije nego što je došao živjeti s obitelji Beaumont Antonija su pet dana “procjenjivali” stariji neznanci koji su mu stalno nudili čaj. “Tad sam se od Afrikanca pretvorio u Britanca”, kaže. “Svakih pola minute davali su mi šalicu čaja.”

Asimiliran i odbačen
Antonio je dobio petogodišnje humanitarno jamstvo zaštite, koje je u to vrijeme bilo preduvjet za dobivanje državljanstva. No zbog recesije u Velikoj Britaniji u posljednjih nekoliko godina raste strah od “preplavljivanja” strancima. Izmjenama zakona o državljanstvu prekinula se veza između privremenog i trajnog boravišta pa Antonijevih deset godina provedenih u ovoj zemlji više nisu dovoljne za ostvarivanje prava na trajni boravak. Dozvola za boravak traje mu do 18. rujna. Tek se 28 dana prije isteka tog roka mogao prijaviti za produljenje i dokazati da mu zaštita i dalje treba. U međuvremenu se konzervativnoliberaldemokratska koalicijska vlada obvezala prepoloviti broj novih useljenika, kojih ovamo svake godine dođe oko 200.000. Antonijev brat Nelio, kojemu je danas trinaest godina, došao je u Veliku Britaniju s portugalskom, to jest EU putovnicom. Antonijeva bivša pomajka, koja se ponovno udala, Nelija je poslala prijateljima koji žive kraj Manchestera, a ona se vratila u danas mirnu Angolu, zemlju koja je Antoniju posve strana. “Moja je obitelj rođena u Engleskoj”, kaže Antonio, misleći na obitelj Beaumont. “Ja živim u britanskoj kulturi.”

Nina Bernstein

Online: Borba za azil

Galeriju slika naći ćete na: nytimes.com (pretraga: “Antonio Bravo”)

Akademija Prodajni Mindset

Iskusni stručnjak Vedran Sorić otkriva kako (p)ostati uspješan, pogledajte i poslušajte!

Veća produktivnost

Zašto je ovo najbolje ulaganje u 2026.