Suočimo se s činjenicama. To je preduvjet izgradnji mira na Bliskome istoku. A on se neće postići stidljivim izlikama, međusobnim predbacivanjem broja žrtava ili samozavaravanjem. Prva od tih činjenica glasi: u povijesti nema “prava na povrat”.

Život ide dalje i ne vraća se unazad. Turci se neće vratiti u Grčku. Grci se neće vratiti u Tursku. Nijemci se neće vratiti u Wroclaw i Gdanjsk. Židovi se neće vratiti u Bagdad, Kairo, Damask i druge arapske gradove iz kojih su stotine tisuća njih morale pobjeći nakon 1948. godine. Naposljetku, milijuni palestinskih izbjeglica neće se vratiti u Haifu, Jaffu i brojna uništena sela iz kojih su njihovi preci istjerani u ratu za izraelsku neovisnost. Današnji Izrael moćna je država. Izrael neće nestati. Nastojanja nekih Arapa da ožive duh Saladinove borbe protiv križara oslanjaju se na pogrešne usporedbe i lažna predskazanja. Oni koji još uvijek priželjkuju nestanak Izraela nakon više od stoljeća židovske prisutnosti na tome prostoru bit će gorko razočarani. Međutim, današnja izraelska država nema nikakva mitskoreligioznoga “prava na povrat” okupirane Zapadne obale samo zbog toga što su to područje prije nekoliko tisućljeća nastanjivali židovski patrijarsi. Eretz Israel, hebrejski naziv za Svetu zemlju, i danas ima jak emocionalan naboj za židovski narod. Tome se iskušenju valja oduprijeti. Ako Židovi i Palestinci žele miran suživot, područje koje se proteže od Sredozemnoga mora do rijeke Jordan mora biti razdijeljeno između židovske i palestinske države. Upravo taj prijedlog izražen je u rezoluciji UN-a izglasanoj 29. studenog 1947. godine. U toj rezoluciji se poziva na podjelu britanskoga mandata nad Palestinom na židovsku i palestinsku državu uz međunarodni nadzor nad svetim mjestima u Jeruzalemu i Betlehemu. Prema prijedlogu UN-a, oko 55 posto teritorija trebalo je pripasti Izraelu, a 42 posto Palestini, dok bi preostala područja bila povjerena skrbi UN-a. Vojne snage arapskih zemalja priključile su se sukobu 1948. godine kako bi se usprotivile nastojanjima međunarodne zajednice. Njihova je vojna intervencija bila neuspješna, kao i u svim ostalim kasnijim sukobima. Posljedica toga bio je preokret u omjerima snaga. Mir je danas nezamisliv uz uspostavu nekadašnjih palestinskih granica. No načelo podjele teritorija ipak je od presudne važnosti. Nestanak Palestinaca podjednako je nerealan kao i nestanak Izraela.

Neprekidna vladavina nad palestinskim stanovništvom, čiji se broj brzo povećava, s vremenom će početi nagrizati i podrivati izraelsku državu. Ona više neće biti židovskom ili će prestati biti demokratskom. Šteta 45-godišnje okupacije već se očituje u netolerantnim izljevima nacionalizma. Kako bi se riješio izraelsko-palestinski sukob, potrebno je prihvatiti da neće biti pravednoga ishoda situacije. Previše je Židova i Arapa poginulo nastojeći dokazati ispravnost svojih ciljeva. Židovska i arapska strana priče nikada se neće poklapati. Židovi i Arapi uvijek će se natjecati težinom svojih nacionalnih tragedija, Holokausta i Nakbe. No narodi s različitim pogledima na prošlost mogu se okrenuti budućnosti. Nakon 1945., Europljani su naučili kako je nesavršen kompromis jedini izlaz iz destruktivne spirale sukoba. Ideja o jedinstvenoj državi, koju u posljednje vrijeme sve češće slušamo, nije konstruktivan prijedlog za rješenje problema. Zamisao o nedjeljivoj multietničkoj Svetoj zemlji možda zvuči utješno, pravedno i logično. No ona bi podrazumijevala i kraj židovskedržave Izrael, što Židovi nikada ne bi dopustili. Najveći izraelski problem je Palestina, a ne Iran. Jeruzalem prati Arapsko proljeće s velikom zabrinutošću. No ako Izrael odustane od obrambenog stava, revolucije u arapskome svijetu mogle bi mu ići u prilog. U središtu pozornosti arapskih država trenutačno su one same, čime nestaje “izraelski alibi”, arapski autokrati ne mogu više zavlačiti javnost svojih zemalja izraelskopalestinskim sukobom. Židovi su tisućljećima bili razasuti svijetom kao neželjene pridošlice. Naučili su se poistovjećivati s drugačijima, onima koji stižu izvana. Kao što je rekao rabin Hillel: “Ne čini svojemu bližnjemu ono što ti je samome mrsko. To je sadržaj cijele Tore; sve su drugo samo komentari.” Ono što Izrael čini Palestincima pod okupacijom nespojivo je sa srži židovskoga učenja i iskustva. Palestinski čelnici koji ustraju na mitu “prava na povrat” zapravo izdaju vlastitu djecu. Nije lako suočiti se s činjenicama, no Bliskome istoku potrebni su pravi vođe koji su spremni upravo na to kako bi postigli najvažniji cilj— mir.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com