Oko šest sati ujutro Cesarine Maninga navlači na leđa vreću drvenoga ugljena od 50 kilograma i kreće na put prema gradu Bukavuu, prijestolnici pokrajine Južni Kivu u istočnome Kongu. Cesarine ima 43 godine i jedna je od stotina žena koje se svakodnevno bave tim poslom. Na malim udaljenostima prenose pošiljke robe koje katkada dosežu i stotinu kilograma. Toga je jutra Cesarine pošla prodavati makalu, suhi drveni ugljen koji se koristi za ogrjev i kuhanje. Sa svojom robom prijeći će gotovo 10 kilometara, a tu udaljenost prelazi barem dva puta tjedno.

“Nemam izbora”, ogorčeno ističe. “Moram nahraniti obitelj – jedanaestero djece i nezaposlena muža.” Žene poput Cesarine Maninga nisu rijedak prizor u Bukavuu. Te su fizičke radnice neka vrsta ljudskih teretnih konja. Kongo je u nekoliko međunarodnih anketa ocijenjen najgorim mjestom na svijetu za život žena. Prema rezultatima istraživanja objavljenoga lani u časopisu American Journal of Public Health, svakih sat vremena silovano je 48 Kongoanki. Razne paravojne i pobunjeničke skupine godinama se koriste silovanjem kao oružjem uništenja lokalnih zajednica. Međutim, tijekom godina rata u istočnome Kongu žene su morale podnijeti i dodatan teret. Na svojim leđima počele su prenositi tešku robu. Lokalni stanovnici tvrde kako su konji, magarci i kamioni preskupi, a promet rijetkim funkcionalnim cestama moguć je jedino pješice. Teretne radnice koje rade u gradu prenose robu između jezerske luke i tržnice te dostavljaju potrepštine za dobrostojeće kupce. Nose manioku i banane, šećernu trsku, brašno, ugljen, pijesak i drvo za ogrjev. Svaka žena prenese nekoliko stotina kilograma robe tjedno. Nema obroka ni pauze. No jednoga ne nedostaje – kilometara koje treba prehodati. Za taj posao žene dobivaju svega dolar ili dva dnevno, čime se jedva može kupiti porcija brašna ili riže.Teretne radnice u istočnome Kongu na svojoj nezavidnoj situaciji mogu zahvaliti upravo ratu. Naime, tijekom ratnih godina, velik broj muškaraca poginuo je u sukobima ili nije mogao pronaći posao nakon povratka s bojišnice. Između četiri i pet milijuna ljudi poginulo je u tome krvoproliću, kao i zbog posljedica bolesti i gladi, a mnogo je muškaraca sudjelovalo u borbama. Čak i nakon povratka preživjelih vojnika, žene su nastavile prenositi robu kako bi prehranile obitelji.Iako stopa pismenosti odrasloga stanovništva u ovoj regiji iznosi oko 67 posto, mnoge djevojke uopće ne pohađaju školu jer njihovi roditelji teško plaćaju školske izdatke, stoji u izvješćima UNESCO-a. K tome, žene su slabo zastupljene u političkim institucijama.

Te se stvari u istočnome Kongu postupno mijenjaju, no aktivistkinje za prava žena smatraju da je tempo promjena prespor. “Nažalost, takav težak i slabo plaćen fizički rad postao je uobičajenim u Demokratskoj Republici Kongo”, ističe Solange Lwashiga, glavna tajnica lokalne nevladine udruge pod nazivom Odbor Kongoanki iz Južnoga Kivua za mir. “Žene su zamijenile strojeve. Žene su zamijenile vozila.” Prizor žena koje istovaruju teret s njezinih plovila užasava Esperance Lubondo, vlasnicu brodova koji prevoze robu do luke u Bukavuu. “Taj je posao nehuman”, ističe. Kako bi im pomogla, Esperance je osnovala Udrugu teretnih radnica. Uz pomoć donatora i skromnih doprinosa članica, ta udruga nudi ženama mikrozajmove između 50 i 100 dolara kako bi mogle napustiti svoj dotadašnji posao i pokušale naći drugi izvor prihoda za oskudnu egzistenciju. “U Kongu ima žena s poduzetničkim duhom”, smatra Solange Lwashiga. “Primjerice, ako date Kongoanki desetak dolara, uvjeravam vas da će ta svota za mjesec dana narasti na 30 dolara.”Čelnica nevladine skupine Alpha Initiatives Stella Yanda smatra kako se nad ženama vrši dvostruka diskriminacija. Ona se također nada kako bi takve mjere mogle pomoći u borbi protiv neravnopravnosti. “Muškarci su plaćeni bolje od žena, čak i ako prenose istu količinu robe”, naglašava Stella Yanda. Muškarci dobivaju 1000 kongoanskih franaka, što iznosi oko jedan dolar, dok žene zarađuju jedva 500 franaka. Stella Yanda i Solange Lwashiga žele progurati zakon kojime bi se težina pošiljaka ograničila na 50 kilograma.Na jednoj od najvećih tržnica u Bukavuu, Beach Muhanzi, radnice satima čekaju na posao. “Prenosimo pijesak s brodova do tržnice”, kaže Jeanette Cibalonza. Druga radnica ističe da je njena nadnica dovoljna tek za jedan tanjur kukuruznoga brašna i povrća dnevno. Prenošenje teških tereta neizbježno utječe na zdravlje žena. Raspon njihovih tegoba kreće se od upala mišića i grčeva do jake boli u leđima i vratu ili čak oštećenja mozga od užeta kojega radnice vežu oko čela kako bi podijelile teret. Cesarine Maninga vraća se kući iscrpljena. Žali se na stalne glavobolje i bolove u leđima. “Ponekad pođem na posao bez jela, a kada spustim teret, osjećam vrtoglavicu”, naglašava Cesarine. “No naviknula sam na to i treba mi posao.”

Boryana Dzhambazova i Paulin Bashengzei

Ženski faktor

Ovi tematski članci prate promjene položaja žena u društvima diljem svijeta. Članci analiziraju pomake u odnosima moći i djelovanju žena te pokušavaju utvrditi koliko žene utječu na razvoj u ranome 21. stoljeću. Za druge članke s vezanim temama, posjetite: nytimes.com (pretraga: “female” i “factor”)