Zbog neslavnih pokušaja u prošlosti da se pomoću biologije objasni zločinačko ponašanje kriminalisti su se od genetike okrenuli prema društvenim čimbenicima.

No otkako je ljudski genom sekvenciran, polako se i oprezno vraćaju staroj temi. Naime, manja skupina znanstvenika trenutno istražuje koliko geni utječu na porast rizika od zločinačkih djela te je li takva osobina ličnosti nasljedna.“Suvremene teorije zločina i nasilja povezuju društvene i biološke čimbenike”, kaže Terrie Moffitt, biologinja sa Sveučilišta Duke u Durhamu u Sjevernoj Karolini. Znanstvenici tvrde da je u najmanje stotinu istraživanja potvrđeno da geni igraju važnu ulogu u počinjenju zločina. “Zbog važnog metodološkog napretka trenutno se provodi širok spektar genetskih istraživanja”, ističe John Laub, ravnatelj Državnog instituta za pravosuđe, koji je u lipnju nagrađen Stockholmskom nagradom za rad na području kriminalistike. Međutim, naglašava da genima upravlja okolina, koja nasilničke nagone može ublažiti ili pothranjivati. Ovo područje izaziva brojna etička i zakonodavna pitanja. Treba li genetska predispozicija utjecati na određivanje kazne? Mogu li se pomoću genetskih testiranja stvoriti posebni programi rehabilitacije za pojedine zločince? Treba li javno imenovati odrasle i djecu kod kojih se prepozna biološki marker za nasilje? Svi se stručnjaci na području genetike i kriminalistike slažu da “zločinački gen” ne postoji, već većina znanstvenika traga za nasljednim osobinama koje su povezane s agresivnim i asocijalnim ponašanjem, koje, pak, može dovesti do nasilnih zločina.Glavni problem, prema mišljenju Troya Dustera, profesora bioetike na Sveučilištu u New Yorku, jest taj što se u istraživanjima ne prati bešćutnost i pohlepa bogatih i moćnih, već ponašanje ugroženih manjina. “Svaka nova generacija smatra da je došlo do napretka tehnologije i metodologije”, kaže Duster, “ali problem je u samoj znanosti.”

Steven Pinker, profesor psihologije na Sveučilištu Harvard koji će uskoro objaviti knjigu “The Better Angels of Our Nature”, smatra da su ljudi sve manje nasilni te da u proučavanju genetike i zločina treba krenuti od ljudske naravi te promatrati što uzrokuje aktiviranje određene osobine ličnosti.“Ne proučavamo, dakle, koliko su dvojica muškaraca različita, već tvrdimo da je svaki muškarac zapravo isti”, dodaje. Proučavanjem genetike zločina “dovest će nas do zaključka kakvu okolinu treba promatrati”. Spomenuo je jedan od najvećih rizičnih čimbenika koji mogu dovesti do zločina, a to je samački život, što su otkrili John Laub i Robert Sampson, sociolog s Harvarda te jedan od dobitnika Stockholmske nagrade.“Brak je okidač koji mušku energiju usmjerava prema ulaganju u obitelj, a ne u natjecanje s drugim muškarcima”, pojašnjava Pinker. Kevin Beaver, izvanredni profesor Fakulteta za kriminalistiku na Državnom sveučilištu u Floridi, kaže da 50 posto agresivnog ponašanja određene osobe sačinjavaju stotine tisuća gena koji se na različite načine očituju ovisno o okolini.Nakon što je proveo istraživanje među blizancima te braćom i sestrama, dobio je zapanjujuće rezultate: kod dječaka koji nisu izloženi rizičnim čimbenicima genetika ne igra nikakvu ulogu u nasilnom ponašanju te je kod njih pozitivna okolina spriječila “okidanje” genetskih predispozicija za agresivno ponašanje.No kod dječaka na koje je utjecalo osam ili više rizičnih čimbenika, 80 posto njihova ponašanja činile su genetske promjene.

Jedno novo istraživanje bavi se bešćutnošću i manjkom suosjećanja, dvjema osobinama koje su ključne u ostvarivanju namjere za počinjenjem zločina. Te dvije osobine, kao i ostale osobine ličnosti, spoj su genetskih značajki i utjecaja okoline. Terrie Moffitt i njezini kolege proveli su istraživanje na 1000 djece rođene 1972. godine na Novom Zelandu te utvrdili da su djeca koja u dobi od tri godine pokazuju manjak samokontrole sklonija zločinačkim djelima u odrasloj dobi. No genetska predispozicija ipak nije zacrtana sudbina.“Spoznaja o genetskom nasljeđu ni na koji način nije povezana s kasnijim utjecajem okoline koja tu nasljeđenu crtu može ublažiti”, napisala je Terrie Moffitt. Kriminalisti i sociolozi opreznije govore o genetskoj pozadini zločina nego psiholozi.Međutim, istraživanja koja se u posljednje vrijeme provode ne tiču se samo temeljnog područja kriminalistike. Tako je Kevin Beaver, naprimjer, u veljači objavio članak u časopisu Biological Psychiatry u kojem zaključuje da se kod posvojene djece čiji su biološki roditelji prekršili zakon “bilježi viši postotak uhićenja, uvjetnih kazni, zatvorskih kazni i opetovanih kaznenih djela nego kod posvojene djece čiji biološki roditelji nisu imali problema sa zakonom”.Robert Sampson tvrdi “da se sociologija nema razloga bojati genetskih istraživanja”. “Što genetska istraživanja više budu napredovala”, kaže Sampson, “sve će više upućivati na važnost okoline”.

Patricia Cohen