U arapskom svijetu svanuo je novi dan, a nadamo se i u američkim odnosima s arapskim svijetom.Istina je da se Sjedinjene Američke Države nalaze u pozadini zbivanja ne samo u Tunisu i Egiptu u posljednjih nekoliko tjedana, već na cijelom Bliskom Istoku, i to desetljećima.

Podržavali smo korumpirane diktatore dok god su nam davali naftu i nisu bili preagresivni prema Izraelu. Čak i tijekom prošlog mjeseca doimali smo se izvan doticaja s mladima regije, baš poput Ben Alija ili Mubaraka. Uz poštivanje činjenice da je provedba vanjske politike tisuću puta teža negoli izgleda, dopustite mi da predložim četiri pouke koje možemo izvesti iz vlastitih pogrešaka:
1.) Prestanimo se odnositi prema islamističkom fundamentalizmu kao prema baba rogi i dozvoljavati mu da u tolikoj mjeri utječe na američku vanjsku politiku. Američka paranoja glede islamizma naštetila nam je jednako koliko i sam muslimanski fundamentalizam.U Somaliji je 2006. SAD zbog njega zažmirio na jedno oko na etiopijsku invaziju, što je za posljedicu imalo širenje islamističkog ekstremizma. A u Egiptu su nas zle slutnje u vezi islamizma paralizirale i tako smjestile na pogrešnu stranu.Sami sebi skačemo u usta kad se ponašamo kao da je demokracija dobra za SAD i Izrael, ali ne i za arapski svijet. Predugo smo tretirali arapski svijet kao jednu veliku naftnu bušotinu.Prevelik broj Amerikanaca bespogovorno je prihvatio stereotip da je u arapskim zemljama nemoguće uspostaviti demokraciju ili da će ondje gra˙ani na vlast izabrati ekstremiste popu Osame bin Ladena. Tunižani i Egipćani uništili su te predrasude, a najveći gubitnik bit će Al-Qaida. Ne znamo kakva je budućnost Egipta, a postoji i nezanemariv rizik da će oni na vlasti pokušati očuvati Mubarakov režim bez Mubaraka, ali, Egipćani su već pokazali snagu i moć nenasilja na način koji podriva cijelu priču o ekstremizmu. Bit će fascinantno promatrati hoće li i Palestinci na Zapadnoj Obali preuzeti masovne nenasilne prosvjede kao strategiju suprotstavljanja nezakonitom naseljavanju i izraelskom preotimanju zemljišta.

2.) Trebaju nam bolji obavijesni podaci, ne oni koje dobijemo kad prisluškujemo telefonski poziv nekog predsjednika ljubavnici, već oni s ulica, iz društva ljudi koji nemaju moć u rukama. Nakon iranske revolucije 1979. mnogi su se ljutili i pitali zašto je obavještajna zajednica previdjela toliko signala. Smatram da nam je to isto potrebno i danas. Da budemo pošteni, ni mi novinari nismo bili ništa bolji: nismo adekvatno prenijeli bijes prema Hosniju Mubaraku. Egipat je podsjetnik kako ne smijemo nasjesti na priču da je neko mjesto stabilno samo zato što je statično. Nove tehnologije olakšavaju mehanizme pobune. Pobunjenicima je lakše biti u kontaktu putem Facebooka i Twittera. Sveprisutnost mobilnih uređaja umnožava vjerojatnost da će nasilje vladinih snaga biti zabilježeno i završiti na YouTubeu, čime se podiže cijena represije. Međunarodni sud za zločine potiče diktatore da dvaput razmisle prije no što narede paljbu. Možda je ključna tehnologija (premda kao pravo škrabalo to teška srca priznajem) televizija. Upravo su arapski satelitski televizijski prijenosi poput onih Al Jazeere prekinuli vladin monopol nad dotokom informacija u Egiptu. Prečesto Amerikanci s prezirom gledaju na Al Jazeeru, ali ona je u promicanju demokracije u arapskom svijetu odigrala veću ulogu nego SAD.

3.) Trebali bismo uložiti više u informatiku. Najbolji način poticanja promjena u Iranu, Sjevernoj Koreji i Kubi podrazumijevat će televizijske prijenose, mobilne uređaje i servere koji će preskočiti preko internetskih prepreka. Američki Kongres dodijelio je neznatnu količinu sredstava promicanju globalnih internetskih soboda, a ta bi inicijativa mogla postati mnogo snažnijim alatom u našem arsenalu vanjske politike.
4.) Počnimo živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima. Na Bliskom Istoku smo provodili realpolitiku, pa nas je to iznevjerilo. Condi Rice bila je u pravu kad je 2005. u Egiptu izjavila: “Ovdje na Bliskom Istoku moja zemlja već 60 godina pokušava uspostaviti stabilnost nauštrb demokraciji, a nismo ostvarili ni jedno ni drugo.” Ne znam koja će zemlja prva poći stopama Egipta. Neki kažu da je to Alžir ili Saudijska Arabija. Drugi smatraju da su Kina ili Kuba ranjive. No, znamo da su u mnogim zemljama duboko ukorijenjeni nezadovoljstvo i istinska želja za većim sudjelovanjem u političkom oblikovanju svijeta. Lekcija koju nas uči povijest od 1848. do 1989. godine je da prosvjedi postanu virusi i prenose se s jedne države na drugu. Idući put nemojmo ostati sjediti sa strane.Nakon dugog razdoblja neodlučnosti, američki predsjednik Obama pogodio je u govoru o Mubaraku. Iskreno je podupro moć naroda. Možemo se samo nadati da ovo predstavlja novi početak ne samo za Egipat, nego i za američku vanjsku politiku prema arapskom svijetu. Inšallah.

Nicholas D. Kristof