Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Stakleno čudo osvijetlilo Peking

Autor: The New York Times
24. srpanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Osim novog Svjetskog trgovačkog centra vjerojatno najsporniji arhitektonski projekt u posljednjih nekoliko godina nova je zgrada CCTV, središnjice Kineske državne televizije. Nakon što je glavni arhitekt Rem Koolhas s bivšim partnerom iz Pekinga Oleom Sheerenom 2003. godine objavio dizajn građevine, novinari sa Zapada napali su ga zbog veličanja propagandnog tijela.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Zatim su kineski kritičari rekli da apstraktna zgrada nalikuje na nagu ženu koja kleči, a Koolhaas se morao oglasiti demantijem. No, središnjica CCTV-a vjerojatno je najveće djelo arhitekture sagrađeno u ovom stoljeću. Koolhaasa oduvijek zanimaju građevine koje otkrivaju sukobljene energije u društvu, a zgrada CCTV-a pravi je izraz tog cilja. Narudžbu za projekt primio je krajem 2002. godine, u vrijeme kad su ga pozvali da sudjeluje u projektu ponovne izgradnje temelja srušenih newyorških blizanaca. Međutim, činilo mu se da je taj projekt previše politički i emocionalno obojen te da ondje neće biti mjesta stvarnoj arhitektonskoj majstoriji. Zgrada CCTV-a zapečatila je ugled Pekinga kao grada budućnosti. Gradnja se bliži kraju, a već je sad istaknut dio gradskog pejzaža.Dva bloka od pedeset katova, u kojima se nalaze uredi i studiji za produkciju, spajaju se na vrhu mostom od trinaest katova, a četvrtasta forma nadvisuje središnji trg zgrade. Stranice se lagano sužavaju na različitim visinama te iskrivljuju percepciju onoga koji gleda, a Koolhaas se potrudio iskriviti sve očite znakove kojima ljudsko oko poima prostor. Iz daljine je tako gotovo nemoguće procijeniti koliko je zgrada velika. Iz jednog kuta djeluje zastrašujuće, iz drugog blokovi zgrade izgledaju krhko, a iz trećeg, pak, kosi krov koji nadvisuje most daje dojam neke neobične dvodimenzionalnosti.

Osim novog Svjetskog trgovačkog centra vjerojatno najsporniji arhitektonski projekt u posljednjih nekoliko godina nova je zgrada CCTV, središnjice Kineske državne televizije. Nakon što je glavni arhitekt Rem Koolhas s bivšim partnerom iz Pekinga Oleom Sheerenom 2003. godine objavio dizajn građevine, novinari sa Zapada napali su ga zbog veličanja propagandnog tijela.

Zatim su kineski kritičari rekli da apstraktna zgrada nalikuje na nagu ženu koja kleči, a Koolhaas se morao oglasiti demantijem. No, središnjica CCTV-a vjerojatno je najveće djelo arhitekture sagrađeno u ovom stoljeću. Koolhaasa oduvijek zanimaju građevine koje otkrivaju sukobljene energije u društvu, a zgrada CCTV-a pravi je izraz tog cilja. Narudžbu za projekt primio je krajem 2002. godine, u vrijeme kad su ga pozvali da sudjeluje u projektu ponovne izgradnje temelja srušenih newyorških blizanaca. Međutim, činilo mu se da je taj projekt previše politički i emocionalno obojen te da ondje neće biti mjesta stvarnoj arhitektonskoj majstoriji. Zgrada CCTV-a zapečatila je ugled Pekinga kao grada budućnosti. Gradnja se bliži kraju, a već je sad istaknut dio gradskog pejzaža.Dva bloka od pedeset katova, u kojima se nalaze uredi i studiji za produkciju, spajaju se na vrhu mostom od trinaest katova, a četvrtasta forma nadvisuje središnji trg zgrade. Stranice se lagano sužavaju na različitim visinama te iskrivljuju percepciju onoga koji gleda, a Koolhaas se potrudio iskriviti sve očite znakove kojima ljudsko oko poima prostor. Iz daljine je tako gotovo nemoguće procijeniti koliko je zgrada velika. Iz jednog kuta djeluje zastrašujuće, iz drugog blokovi zgrade izgledaju krhko, a iz trećeg, pak, kosi krov koji nadvisuje most daje dojam neke neobične dvodimenzionalnosti.

Zgrada počiva na betonskom postolju, čime se dodatno naglašava monolitnost i dojam odsječenosti od života grada. No sve se to mijenja kad uđete unutra. Glavna značajka predvorja sukobljeni su oblici. Svjetlost dopire iz golemih romboidnih otvora na stropu, a dvije stranice zidova iskrivljene su. Prolaz od ulaza vodi prema dizalima. Kad uđete u dizalo, ispod vas se otkriva vrtoglavi niz pokretnih traka, svjetala i mostova. Svakog jutra iz obližnje stanice podzemne željeznice ovamo će se slijevati tisuće djelatnika CCTV-a. Odvojeni ulaz vodi do izložbenog prostora u podrumu. Drugi niz stepenica vodi do vrta na trgu za zaposlenike. Posjetitelji zgrade smjet će doći do onoga što Koolhaas naziva “petljom”: lanca izložbenih prostora, restorana i vidikovaca koji se nalaze u jednom od tornjeva, moći će prijeći most i spustiti se u drugi toranj.Na mostu se nalazi javna promatračnica s tri velika okrugla prozora. Kad ih promatrate odavde, vrtovi se pretvaraju u uvećan prikaz Piranesijeva bakroreza izmišljenog Rima, koji predstavlja ideal veličine grada koji izvire iz sukoba arhitektonskih vizija građenih stoljećima. Aluzijom na vječni grad koji je izniknuo iz ruševina nekoć moćnog carstva, vrt je očito alegorija Kine. Koolhaas nas podsjeća da sva carstva blijede te da kulturni uspjesi, uključujući sjajne građevine, uspijevaju preživjeti sve kušnje naših prošlih i budućih identiteta.

Nicolai Ouroussoff

Autor: The New York Times
24. srpanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close