Muzej suvremene umjetnosti u New Yorku nikada nije znao što točno učiniti po pitanju Willema de Kooninga. Naime, ovaj umjetnik, koji je slikao i raskošne apstrakcije, i velike, punašne dame, opire se svakom pokušaju smještanja u kalup. I stoga ga je sve dosada ovaj muzej zanemarivao. Izložba pod nazivom “De Kooning: retrospektiva” sadrži oko 200 slika, crteža i skulptura, a proteže se preko cijeloj jednog kata muzeja. Istodobno je opsežna i nadahnjujuća.

Dopušta de Kooningu da bude složen i predstavlja njegovu umjetnost kao račvasti, a opet sjedinjujući fenomen. U njoj se nalazi sedam desetljeća umjetničkog stvaralaštva. Apstraktne i figurativne slike otprilike istog datuma ne samo da se nalaze jedna pored druge već i funkcioniraju zajedno, spajajući identitete. Ova izložba, koja traje do 9. siječnja, otvara se s mrtvom prirodom koju je de Kooning naslikao u dobi od 12 godina u svom rodnom domu u nizozemskom gradu Rotterdamu. Rad u komercijalnoj dizajnerskoj tvrtki pokazao se korisnim dok je tražio zaposlenje u Americi 1926. godine, nakon što se jedva dovukao ovamo na teretnjaku. Naime, njegova dizajnerska obuka na koncu se pokazala najčvršćim temeljom njegovog umjetničkog iskaza.U prva dva dijela izložbe, koji nas vode sve do 1949. godine, vidimo ga kako proždire prizore Ingresa, Rubensa, Soutinea i Picassa, te suvremenika kao što je Arshile Gorky, ali i prizore iz najava filmova, stripova i grafika. De Kooning je želio apsolutno sve pretočiti i nagurati u svoju umjetnost: visoko i prizemno, staro i novo, divljaštvo i plemenitost.Upravo to je i učinio, i to svojim posebnim, kolažnim pristupom kojim intenzivno revidira umjetnost i svijet. Istodobno, svaka je slika i kontrolirani eksperiment. Započeo bi s crtežom, zatim dodao sliku, crtao preko slike, sastrugao površinu, opet crtao, opet bojao, i tako dalje, i tako dalje. Nikada nije bio besposlen. Temeljna dinamika de Kooningove umjetnosti funkcionira u mikrokozmosu u gotovo svakom djelu koje je proizveo nakon sredine 1940-ih.Krajem 1940-ih po prvi puta se doista zahuktao, i tada su se apstrakcija i figurativno spojili. To je tajna njegovih “Ružičastih anđela” iz 1945. godine, prve serije posvećene prikazu žena. Od jedne do druge slike, figura koja sjedi postaje sve manje naturalistička. Do “Ružičastih anđela”, figure na slikama ostale su bez odjeće, izgubile lica i postale monstruozno razbludne, pretvorile se u tek naizgled čovječne dijelove izrezanog tijela. Teško je reći kako takvo što može biti lijepo, ali jest. De Kooning je jednom prilikom primijetio da je “tijelo razlog zašto su izmišljene slike na ulju”. “Vanitas” naslijeđe nizozemskih slikara mrtve prirode 17. stoljeća na njega je ostavilo snažan dojam i izvršilo golem utjecaj.

Djelo koje ga je smjestilo na umjetničku kartu svijeta uopće ne sadrži figure, odnosno ne sadrži vidljive figure. Njegova prva samostalna izložba u New Yorku upriličena 1948., kad su mu bile 43 godine, sastojala se od gotovo besprizornih slika. Neke su bile primarno crnobijele, s malenim zarezima boje, poput pukotina u smrskanom staklu.Izložba je ubrzo postala senzacija. De Kooning se najednom našao u samom središtu novog američkog modernizma. Bilo bi jednostavno ostati u tim okvirima. No, slike njegove treće serije “Žena” iz 1953. godine bile su toliko silovite da je umjetnički svijet ponovno morao obratiti pozornost na njega. Izrezbarena tijela i konjski cerek potaknuli su gađenje i napade. Posvuda su krenule optužbe za mizoginiju, iako je de Kooningov glavni grijeh bio njegov percipirani prebjeg iz modernističkog programa. Kada te slike promatramo danas, uočavamo konceptualne poveznice s najradikalnijim umjetnikom koji prikazuje unutrašnjost kao vanjsko, Marcelom Duchampom. Djela iz 1950-ih odaju dojam kao da su izrađivana pod iznimnim pritiskom. Površina slika kao što je “Gothamske vijesti” (1955.) debela je i neuredna. Boje su kaotične. Sve izgleda grozničavo i bučno. Zatim je krajem 1950ih de Kooning počeo više vremena provoditi izvan New Yorka. Godine 1963. preselio se na Long Island, istočno od Manhattana. “Ružičasti prsti zore u Louse Pointu”, sa svim referencama na Homera, potječu upravo iz te godine. Zatim, najednom, 1980-ih, tu su samo tri boje, tri primarne boje: crvena, žuta i plava. Odnosno tanke zastave tih boja preko bijelih polja. De Kooning je u tom razdoblju već počeo pokazivati prve znakove Alzheimerove bolesti, koja je do 1987. uznapredovala. Iz te je godine posljednja slika predstavljena na izložbi. Kad su se njegova kasna djela pojavila na izložbi u newyorškom Muzeju suvremene umjetnosti 1997., godine njegove smrti, neki su ih odbacili kao proizvod bolesti. Ja osobno obožavam te posljednje slike. Da izložba nije učinila ništa drugo doli pružila kontekst za njih, smatram da bi postigla mnogo. I naravno da postiže mnogo više od toga. Mnogim ljudima ona će vjerojatno predstaviti povijesni ispis ove ustanove u njezinom najljepšem obličju.

Holland Cotter