Kada se promatra s istočnih granica, Europska unija još je uvijek važna. Drugim riječima, važna je u svojem izvornom smislu – kao snaga za očuvanje mira, stabilnosti i napretka u opustošenim zemljama koje su preslabe da bi se same oduprijele previranjima.

Prisjećam se Adama Michnika, poljskog disidenta iz vremena duge borbe te zemlje za slobodu, koji je tijekom komunističke vladavine više puta bio zatvaran zbog svojih stavova. Michnik je tvrdio da za svoju zemlju želi samo “normalnost”. Ni slavu, ni utopiju, pa čak niti raskoš, nego normalnost osiguranu članstvom u najučinkovitijim poslijeratnim institucijama Zapada – Europskoj uniji i NATO-u. Michnik je samo želio biti siguran da na njegova vrata, ili bilo čija tuđa, nikada više usred noći neće pokucati agenti državnih tajnih službi.U Litvi, baltičkoj državi koju je sovjetsko carstvo izbrisalo s karte svijeta, povijest 20. stoljeća toliko je krvava i prijeporna da bi bez zapadnih institucija sam njezin opstanak uvijek bio pod upitnikom. Nad njome se zlokobno nadvija politički utjecaj Rusije, važnog trgovinskog partnera, no i političkog rivala s kojim ima neriješene račune iz prošlosti. Rusija se odbija ispričati za dugo razdoblje okupacije obilježeno smrću desetaka tisuća Litavaca. Odnosi vlasti i brojčano značajnih poljskih i ruskih nacionalnih manjina napeti su. Kad je riječ o odnosima sa židovskom manjinom od oko 5000 preživjelih članova, vlast je uložila napore ka pomirenju, no i dalje postoje napetosti vezane uz ulogu Litvanaca u potpomaganju nacističkog pokolja Židova između 1941. i 1944. godine. Ubijeno je više od 90 posto židovskog stanovništva, a u sovjetskim udžbenicima povijest tog pokolja nikada nije razjašnjena. U takvom složenom kontekstu Europska unija služi kao jamstvo da će se razmirice razriješiti unutar demokratskih okvira. S druge strane, važnost NATOa nije u raštrkanim misijama u Libiji ili Afganistanu, nego u jamstvu zaštite od Rusije prema 5. članku sporazuma NATO-a.

Naime, napad na jednu članicu toga saveza smatra se napadom na sve. Ta su jamstva najizglednija prilika za “normalnost” u Litvi. Te se činjenice vrijedi prisjetiti zbog toga što se sve u vezi s Europom u posljednje vrijeme svodi na krizu likvidnosti, specijalizirane institucije, otkup dugova, hitno refinanciranje i stezanje remena. Zbog toga ponekad smetnemo s uma da je europska valuta bila zamišljena kao politički projekt kojim bi se okrunila desetljeća poslijeratnih integracijskih nastojanja. U tome političkom smislu zajednička valuta funkcionira. Njezina kriza ojačava francuskonjemačke odnose koji tvore samu srž Europske unije. Zajednička valuta Europu je primorala na novi fiskalni dogovor kojemu je cilj usklađivanje proračunskih odluka i ograničavanje deficita. Iznova je potaknula diskusiju o produbljivanju unije. No poteškoće s eurom prije svega su prisilile čelnike da iznova sagledaju situaciju. Europa je lebdjela u zrakopraznom prostoru. Istrošilo se pogonsko gorivo integracije – strah od rata, komunizma ili nove eskalacije njemačkog nacionalizma. Njemačka se već dobrano prije krize prestala poistovjećivati s unijom koja ju je pomogla izbaviti iz poslijeratnog stanja srama. Europljani su vidjeli sve manje smisla u uniji koju su sami stvorili. Više nisu definirali svoje zajedništvo poput Litavaca, pomoću rata i mira.No kada je dovedena do ruba provalije, a krhkost čuda bez državnih granica izašla na vidjelo, Europa je reagirala. Prerano je da bismo govorili o krizi u prošlom vremenu. Zbog opetovanih grešaka nagomilali su se brojni problemi. No kancelarka Angela Merkel uspjela je skrenuti pozornost svojih sunarodnjaka s njihovih vlastitih trbuha na opću sliku u dovoljnoj mjeri te Nijemci sada čine što je potrebno za opstanak eura. Predsjednik Nicolas Sarkozy ohrabruje Njemačku u njezinoj fleksibilnosti. Novi čelnik Europske središnje banke Mario Draghi puni tržište eurima, snizujući tako kamatne stope na talijanske i španjolske obveznice. Grčka se nalazi pod paskom novog skrbnika čiji se identitet još ne otkriva.Spašavanje eura na isti način spašava i novostečenu “normalnost” baltičkih država, zemalja nad kojima se još uvijek nadvija duh rata. Europljani bi to trebali upamtiti i ponositi se time.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com