Sanjar Umarov slabašnim, hrapavim glasom opisuje duge mjesece zatočeništva u samici u Uzbekistanu. Stajao je u sićušnoj ćeliji, leđima naslonjen na zid.

Od suprotnog zida dijelila su ga tri koraka. Napravio bi ih, a zatim se okrenuo. Ponavljao bi ovu jednostavnu radnju satima. Tek tada bi zaspao. “Morate se kretati”, rekao je. “Kretanje je ključno.”Umarov (54) bio je fizičar, poduzetnik i vođa pokreta za reformu Uzbekistana (koji je u međuvremenu većim dijelom razbijen) prije no što ga je 2005. uhitila uzbekistanska vlast i osudila na 14 godina zatvora zbog optužbi za koje on tvrdi da su izmišljene. Krajem prošle godine je pomilovan nakon međunarodne kampanje tijekom koje je proglašen “zatvorenikom savjesti”. Organizacije za ljudska prava tvrde da je bivša sovjetska republika Uzbekistan jedna od najrepresivnijih zemalja na svijetu.Kao bogataš, Umarov je dugo imao dva doma; u uzbekistanskom glavnom gradu Tashkentu i u Tennesseeju. U prvim intervjuima nije otvoreno izražavao bijes. Kaže kako nije želio izvikivati nepotvrđene optužbe. Odabrao je drugu ulogu: ulogu svjedoka vlastitog mučenja sa svrhom prijedloga smanjenja brutalnosti nad zatvorenicima u Uzbekistanu. Smatra da bi Uzbekistan u sve zatvore trebao postaviti video nadzor. Tijekom pritvora, Umarova su držali na nekoliko različitih lokacija. U slučajevima kad su kamere bile prisutne, čuvari ga nikada nisu tukli. U uzbekistanskim zatvorima mučenje, koje su organizacije za ljudska prava opsežno dokumentirale, nikad ne provode viši dužnosnici, priča nam Umarov, već je ono surovo oruđe službenika srednjeg i nižeg ranga. Umarova priča je priča o opasnostima aktivizma na prostoru bivšeg Sovjetskom Saveza. Godine 2005. je javno progovorio protiv toga što se vlast obrušila na zatvore nakon jednog bijega i javnih prosvjeda u Andijonu. Te jeseni je uhićen i zatočen. Drogirali su ga, tukli, optužili za organizaciju i vođenje ustanka u Andijonu te konačno optužili za financijske malverzacije.

Godinu dana kasnije je osuđen i poslan u zatvorsku koloniju KizilTepa. Umarov tvrdi da su ga mučili desetak puta. Stražari su ga tukli po glavi i tabanima. Drogirali su ga do stanja potpune neaktivnosti, a nekoliko puta čak su ga doveli u katatonično stanje. Po nekoliko dana su ga držali u prostoriji bez krova, pod pustinjskim suncem bez gutljaja vode. Jednoga dana stražari su ga stisnuli uz krevet i iščašili mu palac. Gušili su ga toliko često da su mu trajno oštetili glasnice. Prije no što su ga pustili, gotovo dvije godine od ukupne četiri godine koje je proveo u zatvoru, držali su ga u samici, bez ikakve mogućnosti tjelovježbe, kontakta s ljudima ili bilo kakve vrste stimulacije. Sjeća se osjećaja zamorne praznine. “Tišina”, kaže polako. “Tišina. Tišina. Nema radija. Nema knjiga. Nema pisanja. Ništa. Na prozoru su četiri šipke. Ne možeš vidjeti nebo. Ništa. Jedan dan. Dva dana. Tri dana. Četiri dana. Pet dana.”“Tišina”, nastavlja pričati. “Ništa. Jednoga dana čujete cvrkut ptice. To je nešto. Čuli ste pticu.” Njegova supruga je američka državljanka i stoga je tadašnji američki veleposlanik Richard Norland pisao uzbekistanskom predsjedniku Islamu A. Karimovu te tražio pomilovanje na humanitarnoj osnovi, istaknuvši američku vezu. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvorskoj bolnici, Umarov je jednoga dana naglo pušten.Smatra da se na njegovo pomilovanje ne bi trebalo gledati kao na osobnu pripovijest, već kao naznaku da Uzbekistan ima priliku razviti se u nešto što pruža nadu. “Moj slučaj, odnosno činjenica da sam pušten, možda je dobar znak”, završio je.

C. J. Chivers