Ruska se vlada mjesecima protivi naftnim sankcijama koje je Zapad nametnuo Iranu, no od novih bi prijetnji iranskim naftnim tokovima upravo Rusija mogla imati koristi. Ruska je naftna industrija već zaradila na povećanju cijena nafte zbog napetosti u Iranu, čak i prije nego što je Teheran 15. veljače zaprijetio obustavom dotoka nafte u šest europskih zemalja.

Ruski su naftovodi danas spremni uslužiti kupce koji bi platili i najvišu cijenu. “Rusija je trenutno u povoljnoj situaciji”, kaže Jesse Mercer, viši analitičar za naftna kretanja iz Houstona. Rusija je najveći proizvođač nafte u svijetu, koji dnevno proizvede oko 10 milijuna barela. Od toga izvozi čak 7 milijuna barela dnevno, uglavnom u Europu i Aziju. Ruske su naftne kompanije Rosneft i Lukoil i ruskobritanski TNKBP dobile vjetar u leđa zbog međunarodnih tenzija oko iranskog nuklearnog programa. Analitičari procjenjuju da je iranska kriza na globalnu cijenu nafte dodala otprilike od 5 do 15 dolara po barelu, što za rusku industriju znači dodatnu dnevnu zaradu od 35 do 105 milijuna dolara. Usto, porezi od prodaje dali su vjetar u leđa premijeru Vladimiru Putinu, koji se želi vratiti na mjesto predsjednika države. Zaradom je pokrivena domaća potrošnja energije, što je ublažilo inflaciju. “Kad cijene nafte u Sjedinjenim Američkim Državama porastu, naklonost naroda prema predsjedniku opada”, kaže Mercer. “U Rusiji je obrnuto.” Rast cijena blagodat je za svakog proizvođača nafte, no Rusija ima osobitu prednost – mogućnost da svoju naftu usmjeri i na istok, u Aziju, i na zapad, u Europu. Osim toga, kvaliteta glavne ruske izvozne nafte, sirove nafte Ural Blend, slična je onoj iranskoj, a u europskim je rafinerijama već popularna kao zamjena za iransku naftu. Šest država kojima je Iran zaprijetio obustavom isporuke nafte, Italija, Španjolska, Francuska, Nizozemska, Grčka i Portugal, već planira prestati kupovati iransku naftu u srpnju u sklopu embarga Europske unije. Prema podacima tvrtke PFC Energy, Europa je na nedavnom vrhuncu kupovala čak 660.000 barela iranske nafte dnevno. Iran je 19. veljače objavio obustavu prodaje nafte Velikoj Britaniji i Francuskoj.

Ako dođe do sankcija EU, cijene nafte mogle bi nastaviti rasti. Čak i da cijene kasnije padnu, ruski monopolist zemnog plina Gazprom još će neko vrijeme od toga imati koristi. Cijene ruskog plina u Europi, najvećeg Gazpromova kupca, dugoročnim su ugovorima vezane za cijenu nafte. U prosincu je Kongres SAD-a odobrio provođenje sankcija kojima se kažnjavaju strane banke koje odobre plaćanja iranske nafte. Međutim, Bijela kuća je upozorila da bi stezanje obruča oko banaka moglo naštetiti poslovanju američkih saveznika. Neke odrednice novih mjera, koje će se također početi provoditi u srpnju, bit će neobvezujuće. Očekuje se da će Kina zaobići sankcije protiv Irana uz prešutno odobrenje SAD-a, a Indija pregovara o zamjeni pšenice za naftu ili plaćanje Iranu u rupijama. Ruska industrija već proizvodi naftu u punom kapacitetu jer dobar dio nje pristiže iz izvora na krajnjem sjeveru i na Arktiku, a oni moraju stalno raditi kako se ne bi zaledili. Rusija, stoga, ne može naglo povećati izvozne kapacitete. Međutim, zbog rasprostranjene mreže naftovoda Rusija ima prednost u usmjeravanju naftnih tokova. Transsibirski će se naftovod dovršiti ove jeseni pa će Rusija moći jeftinije prevoziti naftu nego što to uspijeva prijevozom željeznicom do luke na Tihom oceanu, gdje se puni u tankere za Japan i Južnu Koreju. Rusi će moći lakše iskorištavati razliku u cijenama u Kini, ako nastavi kupovati iransku naftu, te u Japanu i Južnoj Koreji, koje vjerojatno neće. Rusija bi mogla “arbitrirati između tih dviju strana”, kaže Mercer, “te situaciju okrenuti u svoju korist”.

Andrew E. Kramer